Evlija Čelebija ili kako on sam sebe naziva, Evlija Munamed Zilli sin Dervišov, »globetrotter« (sejjahi alem), rodio se u Carigradu 1611., a umro iza 1679. U toku od četrdeset godina (1631.—1670.) poduzeo je više velikih putovanja po tadašnjem turskom carstvu i izvan njega, a uzeo je učešća i u ratovima na Kretu, Hrvatsku, Madžarsku, Austriju i dr. pod sultanima Ibrahimom i Muhamedom IV. O svima svojim opažanjima i doživljajima u ratu i miru napisao je iscrpivo djelo u deset knjiga pod imenom Sejahatnama ili Tarihi sejjah.U pogledu njegove ličnosti i života upućni smo jedino na njega samog. Po tome otac mu, Derviš Muhamed Zilli, bio je sa sultanom Sulejmanom I. pod Biogradom, Rodosom, Budimom, Stonim Biogradom i Sigetom, sudjelovao je pri osvajanju Cipra, te u vojni Muhameda III. na Egru. Pored toga bio je dvorski zlatar (Kujumdžibaši ili zerkeri dergiahi ali). Od Sulejmana 1. do Ibrahima služio je deset sultana i umro 1648., kada mu je bilo 117 godina. Njegov djed po ocu, Demirdži oglu Kara Ahmedbeg bio je bajraktar sultana Muhameda II. Fatiha te je učestvovao u osvajanju Carigrada i doživio 147 godina. I djed mu po materi. Javuz ozbeg, bio je također Fatihov bajraktar. Mati mu je bila sestra Melek Ahmed paše, velikog vezira (umro 1662.).Evlija Čelebija se je posvetio nauci, pa je u ramazanu 1045. (veljača 1636.) prvi put nastupio kao hafiz u Aja Sofiji. Tom zgodom je na njega upozoren sultan Murat IV. te ga uze u dvor kao musahiba. Tu je službu napustio nakon dvije godine i postao spahija s plaćom. Otada on stalno putuje, čas na svoju ruku, čas u pratnji velikih dostojanstvenika, poimence svoga ujaka Melek Ahmed paše. On ga prati kako na putovanjima, tako i u ratovima. Smirio se tek oko 1673.Evlija Čelebija je pisac, pun fantazije, koji traži samo čudnovate stvari i pustolovine; njemu su često draže priče nego historijska predanja, pa u svojim prikazivanjima dosta puta i pretjera. Ako mu to odbacimo, njegovo je djelo prava riznica kulturno-historijskih, folklorističkih i zemljopisnih podataka. Sva svoja putovanja opisao je Evlija Čelebija u velikom djelu, koje opseže deset knjiga. U Evropi je jedino Josip von Hammer objelodanio 1846.—1850. engleski prijevod prva dva dijela, pošto je u II. svesku svoga poznatog djela Des Osmanischen Staatsverfassung etc, p. 455—470 donio iscrpan sadržaj iz prve četiri knjige. Hammer tada više nije ni našao rukopisa, pa je mislio da je Evlija Čelebija međutim umro i da nije ni dovršio svoga djela. Prije Hammera je u Carigradu 1843. štampan mali izbor iz prve knjige pod nazivom Muntehabati Evlija Čelebi.Tek pod konac prošloga vijeka otkriven je u Perterpašinoj knjižnici u Uskundaru (Skutari u Carigradu) potpun rukopis čitava Evlijina djela. Poznati turski nakladnik Ahmed Dževdet, vlasnik i urednik »Ikdama« poduzeo se odmah da izda ovo veliko djelo, pa je već 1897. štampao I. i II. knjigu, a brzo iza toga III., IV. i V. Kada je iza toga bio malo zapeo s izdavanjem, pomogla je Madžarska akademija nauka štampanje VI. sveska Nakon toga nastaje dulja pauza u izdavanju ovog putopisa. šteta je što je ovih prvih šest svezaka štampano pod apsolutističkim režimom sultana Abdulhamida II., kada je cenzura bila vrlo stroga, pa su mnoga zanimiva mjesta brisana. To se vidi najbolje po VII. i VIII. svesku, koji su izašli u novije doba, bez ikakve izmjene. IX. i X. svesci još uvijek čekaju da budu objelodanjeni.U našem jeziku su prevodili dijelove, koji se tiču hrvatskih i srpskih zemalja. Dim. S. Čohadžić i šejh Sejfudin Fehmi Kemura5) iz originala, a Jov. Radonić iz madžarskog prijevoda od Dra Imre Karacsona, koji je cijelu šestu knjigu, a i jedan dio pete, protumačio i objavio 1904. u izdanjima Madžarske akademije nauka.U studenom 1660. poslao je bosanski namjesnik Melek Ahmed paša svoga nećaka, Evlija Čelebiju Nikoli Zrinskom, da po nalogu sultanovu otkupi od njega bihaćkog kapetana, koji je bio kod Zrinskog u sužanjstvu. Evlija je krenuo iz Banje Luke gdje je tada bilo sjedište bosanskog paše, u Čakovac (Čakatornju) Nikoli Zrinskom. Put ga je vodio preko Pakraca, Cernika i Požege. Ovdje nam Evlija Čelebija opisuje vrlo zanimljivo svoj sastanak s Nikolom Zrinskim i boravak u Čakovcu. Taj odlomak") u njegovu putopisu glasi u hrvatskom prijevodu ovako: VILAJET ZRINSKOGA (ZRIN-OGLU). Na ovoj krajini vilajet zovu kirintiliik. Ova kirintija Zrinskoga proteže se od rijeke Drave do Save, tj. od sjevera prema jugoistoku, ima tri dana puta, a sada je obnavljaju svake godine. Nije nalik ni na grad, ni na taborski hendek (šanac). Divlje drveće u kirintiji, koje se izdiglo do pod nebesa, ne sijeku pa je postala velika šuma, koja se, ima 800 godina, drži čvrsto kao državna. Svake godine se skupi po nekoliko hiljada ljudi, pa posijeku na stotine hiljada stabala, koja poslažu na hrpe kao planine od onih, što su prošle godine posječena i zato ovaj kraj zovu kirintija. Ovakovo neobično drveće, kao što ovo ovdje, nijesam nigdje vidio, osim u bosanskoj planini Ravani i u Njemačkoj (Almanaskoj) gori na izvoru Dunava. Debljina ovog drveća neka se vidi iz ovoga: Sjekiraši posjekoše jedno drvo. Pošto mu opsjekoše grane i spustiše ga na zemlju, iscijepaše ga na komade te od njega načiniše tri izdubljene jednostavne lađe. Najdeblje mu je mjesto pri panju i odatle izađe lađa, u koju može stati hiljadu tovara jabuka.Na granici kirintije Zrinskoga, po njenim unutrašnjim stranama, poredane su po brdima na puškomet razmaka varda — kule, tj. haberdžije. Svaka je puna vojnika. S koje god se strane kirintije pojavi neprijatelj, sa kule, koja je na toj strani, onda iz 367 vardakula, koje su podignute na obalama Morave10), Drave i Save, zapucaju topovi. Sva se Hrvatska zapali i za čas je tu spremno čitavo more ljudi. Ali se krajiški junaci (gazije) posluže varkom, pa s jedne strane pokažu vojsku i pucaju iz topova, a s druge strane upadnu unutra i pljačkaju.U staro dobo bila je u rukama ovoga Zrinskog Aleksandrova kruna. Ali je austrijski ćesar iz pohlepe za ovom krunom, navalio na Zrinskog i oteo mu je iz ruku. Ako Bog da, opisaću, kako sam vidio ovu krunu u gradu Beču. Otkako je Zrinski izgubio ovu krunu, ne ističe svoje staro dostojanstvo, nego mu je ovo mjesto na granici samo mjesto hercega. Ali ima kultiviranu zemlju.Kada su s tabija i kula ugledali našu vojsku s bijelim »viza«bajracima, rekoše nam: »Gle, Turci, kuda idete s tolikom vojskom.« Mi im pak odgovorismo: »Nosimo ovo blago vašemu kralju Zrinskome za bihaćkog kapetana.« — »Ah, Turci, ah, rekoše oni »kake dolaze da izbave svoje ljude, a da smo to mi, ne bi nas niko izbavljao, već bismo umirali po galijama.«Iza toga smo išli jedan dan prema sjeveru te stigosmo u grad Moslobino. To će reći latinski grad Slatko vino. Mi smo ovamo i prije dolazili, da kupujemo hranu. Kako ovo spada u našu zemlju, onda mi bijahu dali malo putnog troška, a kada nas sada vidjese s ovolikom vojskom, izgubiše se. S cijelim blagom i kolima uniđosmo u grad i odsjedosmo kod gradskog kapetana. Ja počeh da zadirkujem kapetana, ali Bog dade, toga časa stiže od Ibrahim paše iz Jakove (Đakovo) stotina ovaca, deset kola dvopeka i pet stotina vojnika s jednim kadijom Bošnjakom, koji bijaše i kadija i gazija.Toga dana dođe ispred vezira (?) jedan kao mjesec lijep franački mladić i reče nam: »Kralj vas pozdravlja: Sutra ujutro neka sa srećom, na moj obraz, stupe u moju zemlju i neka dođu.« On donese pismo, pisano pismenima nalik na pismena, kojima se piše zapis (talisman) protiv zavijanja u stomaku (kolike). Pošto smjestismo mladog plemića u našu najljepšu sobu, opazih da moslovanski kapetan hoće da ostane. On mi reče: »Ne uzimaj svako vrijeme podjednako. ja nijesam u službi bosanskog vilajeta. Doći će ljudi od kaniškog valije Suhrab Muhamed paše i od Ibrahim paše iz Jakove, iz gradova cerničkog i rahovičkog sandžaka«. Kada ga ja pritijesnih i rekoh mu: »Ne stoj, izlazi«, on me upita: »A na kome ćemo ostaviti grad?« — Ja mu odgovorih: »Sad ću ja postaviti u grad 500 vojnika, a tebe ću povesti sa sobom, pa čim dobijem odluku Suhrab Muhamed paše, postaviću na tvoje mjesto drugog kapetana«. Kada mu ja to rekoh, kapetan se posve zbuni, te postavi topčije i džebedžije, a izlazeći iz svoje patače spusti mi u krilo pet stotina unđurskih (ugarskih) dukata (madžarija). Ibrahim pasini alajčauši udariše u bubnjeve i mi samo za dva sata hoda stigosmo iz Moslovine pred kapiju mjesta, zvanog Merti. Ja ovdje kao kakav alajčauš povikah na muslimanske junake i rekoh im: »Pazite, junaci! Ovo je neprijateljska zemlja, kuda sada idemo. Budite u miru i redu. Ovdje su vino i žena dopušteni. Ako doznam, da je kojega od vas žena, vino ili rakija zapalila i pokvarila, ispeći ću ga i razbosti mu trbuh, tukući ga. Jeste li s time sporazumni?« Na to svi odgovoriše: »Neka ti Bog oprosti! Među nama nema takovih ljudi.« Ja siromah, rekoh im na to: »Bre, ljudi su sisali jomužu. Ni otac sinovlje, ni sin očevo stanje ne može da pozna. Došli smo ovamo s tolikim blagom i riznicom, da izbavimo ovog hrabrog junaka. Ako učinite kakvo sramotno djelo, neprijatelj će naći izgovor, da ne pusti kapetana, a da nam blago uzme. Ako bude postupao s nama ljudski, protjeraće nas, a ako nam se smiluje, još će nas i satrti.« Oni svi u jedan glas odvratiše: »Gospodaru, da odmah posao svršimo i da se vratimo, a da ne ostajemo, pa da za nama trag smrdi.« — Kad sam ja na to upitao: »Šta velite na ove odgovore«, rekoše mi: »Bog neka oprosti, moj gospodaru, pokajanje je odgovor«. Ja ipak sakupih na jedno mjesto odžak-age i kapetan-ćehaje i rekoh im: »Ako svaki od vas može držati u zaptu i u redu svoje vojnike, onda uniđite u ovu zemlju, ali, ako ima ljudi, koji ne vrše redovno molitvu i bekrija, koji piju vino, neka ostanu.« Oni odgovoriše: »Naši su ljudi pošteni,« pa zaklevši se, da će ih kazniti, opomenuše svoje potčinjene. Iza toga kroz kapiju kirintije stupismo u zemlju Zrinskoga.Putujući taj dan, padosmo na konak u selo Vaslon. Ovo je mjesto poput kasabe, irrra hiljadu kuća, čaršiju i pazar. Iz ovoga sela posla smo naprijed po jednom našem čovjeku nečistom zapovjedniku (begu) dvije oke sultan-jagluka jedan losa (?)turban i pismo u kojemu. rekosmo: »Ujutro, ako Bog da, imaćemo čast, da se s njime sastanemo i porazgovorimo.« Nama stiže glas da su za nas uredili veliku palaču blizu Zrinskoga crkve. Sutra dan bijaše nedjelja i s velikom vojskom uniđosmo u tvrdi grad Čakaturnu (Čakovac).Grad Čakaturna. — Sagradili su ga undurski (ugarski) kraljevi. Ovima je poklonjena Aleksandrova kruna, koju zovu »oroba«, te za to oni pretenduju na kraljevstvo. Pred mnogo godina je stari Zrinski udario nove temelje ovom gradu s čvrstim zidom. Više puta su pod ovaj grad dolazill neprijatelji, ali su se vratili bez uspjeha. Osmanlije ga nijesu nikada opsijedali, samo su mu džebedžije pljačkali varoš.Kada nam se ukaza grad, u susret nam izađe cijelo stanovništvo da nam pokaže množinu vojske i ljepote grada. Išli su u velikim gomilama i udarali u bubnjeve i trempeta. Kada stigosmo pod grad ispališe u jedan fitilj hiljadu topova, da je čitava okolina odjeknula. Zatim odsjedosmo u palači kod crkve bana Zrinskog (Zrinban). Sutra dan dođe preko pet stotina raznih službenika u kalpacima od samura i pozvaše mene, siromaha, kralju. I mi pojahasmo na naše konje, brze kao vjetar, pa poredavši svih naših tri stotine pari vojnika ispred sebe, zajedno sa svima onim službenicima, prođosmo kroz grad, razgledavajući ga.Kada smo stigli u dvorište palače Zrinskoga, ban izađe iz svoje dvorane pješke na polje, te i ja, siromah, slobodno sjahah s konja i izljubih se i pozdravih s njime. Zatim uđosmo u dvoranu i zaustavismo se kod jedne stolice. U njih nijesu dvorane zastrte (ćilimima), već su obložene mozaikom i sjajnim tvrdim mramorom. Svi učesnici divana sjede na svojim stolicama. Ja siromah, sačuvavši svoju muslimansku smjelost, pođoh uspravno te u nečiste ruke hrabroga bana predadoh pismo i stadoh. Ban uze pismo i pošto ga poljubi i podiže povrh glave, predade ga tumaču da ga prevede. Kada je razumio sadržaj, upita: »A gdje je blago, koje sam prema tefteru (popisu) tražio?« Dok je on stajao, ja, siromah, dadoh znak našim slugama te donesoše one dragocjene predmete na dvanaest srijemskrh kola. Banov tefterdar izbroji sve, jedan po jedan, prema tefterima u prisutnosti bana i sve potpuno preuze. Na to ban upita: »Gdje je četrdeset konja koje sam tražio od paše?« — Ja mu odgovorih: »Bane — herceže, naši konji ne mogu živjeti u ovom studenom kraju. I ovi konji što su nam ostali, hercegovi su. U vas ima mnogo boljih konja. Evo, namjesto, konja poslano vam je mimo vaš tefter pet ćurkova od samura«. — Zaista je tako«, odvrati on »ja vrlo volim svog Melek pašu« »Ako volite Melek pašu«, rekoh mu na to, onda nas brzo otpremi i predaj nam kapetana.« On odmah dozva nemilosrdnog kapetana grada i reče mu: »Idi i dovedi bihaćkog kapetana«. Na to u času dovedoše kapetana u dvoranu. Ali je s mukom došao, jer nije mogao da tegli na nogama gvožđe od dvadeset oka. Ja, siromah, odmah skočih te se s kapetanom izgrlih i izljubih. I pratnja poljubi kapetana pa se povuče natrag. Ja, siromah, na to rekoh: »Moj bane, neka mu sada skinu gvožđe s nogu«. Ban na to odvrati »Ako se zakune majkom Marijom da ne će više našu zemlju paliti, robiti i pustošiti, onda ga ne ću ovako držati u ropstvu. Inače ću ga ubiti i isjeći na komade.« Ja, siromah, rekoh na to: »Tako je stanje na krajini.« I vi udarate na njihovu zemlju pa i oni na vaše gradove. Taki je običaj na svijetu.« Teškom mukom skidoše gvožđe s kapetanovih nogu. Siromah bihaćki kapetan nije mogao da ide. Pozdravivši rukom bana, teškom mukom priđe do mene i sjede na stolicu. Ja tada rekoh: »Moj bane, ne puštaj bega ovako gola. Pokloni mu jedno odijelo, konja i gvožđe, što mu je skinuto s nagu.« Odmah mu dade odijelo, ćurak od samura, konja pod sedlom, izvezenim srebrom i gvožđe. Iza toga je bila velika gozba i za vrijeme objeda ban upravi bihaćkom kapetanu nekoliko lijepih rijeei. Ja, siromah, rekoh: »Moj bane, da pošaljemo kapetana onamo, kuda on čezne s vojnicima, koji su ovdje, a mi da se još dan dva porazgovaramo.« Alaj-čauši odmah skupise vojnike. Iza objeda kapetan uze dozvolu od bana i dok se je sa mnom opraštao, rekoh mu da ne ide paši, dok se sa mnom ne vidi. Tako oni s hiljadu i šezdeset odabranih vojnika izađoše i odoše. Ja, siromah, ostah s četiri stotine konjanika da razgledam čakaturnu. Izgled i karakter Zrinskog. — Bio je pametan, sposoban i inteligentan. Za bihaćkog kapetana je rekao: »Neka Bog blagoslovi, kapetan je junak i hrabar čovjek. U našem herceštvu napijali su mu zdravice i spominjali ga u sedam pjesama. Ali tako je ratno stanje. Boga mi, u njegovoj je ruci bilo, dok je pao u naše šake. Dok je zarobljen, od nas je palo 8030 duša. Od tih je četrdeset Turaka poginulo a sedamdeset zarobljeno. Dok su ga zarobili svojom je rukom na konju posjekao pet mojih valjanih kapetana, te se je najzad svojim teškim tijelom strovalio s konja i pao. Kada je do njega stiglo tri hiljade vojnika, on je još nekoliko mojih ljudi kao Tatar potukao. Najzad ga svezaše, pa je, eto, toliko godina okovan u lance. Hvala Bogu. sada se je izbavio iz naših ruku i otišao, da na drugom svijetu odgovara za ljude, koje je pobio.« Ja, siromah, rekoh: »Moj bane, Boga ti, pošalji kapetanu jednu čelenku od sokolova krila i obavijesti se, kako putuju«. Na to ban onog časa posla za kapetanom čelenku od krila i jedan krajiški ćurak od samura. I meni, siromahu, dade krajiški ćuraic od samura, jedno odijelo i konja. Kada ja, siromah, opet stigoih sa svojom pratnjom u naš stan, dođe pedeset ovaca, sto kokoši i deset kuhara. Odmah toga časa i mi poslasmo i predadosmo ihercegu jednu svilenu, urešenu, umjetnički izrađenu sedžadu, jednu svilenu, urešenu, zadivljujuću haliju (ćilim) za divan i jedan ćurak od samura s licem od čohe u boji jorgovana, išto mu je poslao naš gospodar Melek Ahmed paša. Svi se ljudi u divanu začudiše i zadiviše, a ja, siromah, rekoh: »Ovi su darovi od vezira Meleka, vašeg oca.« Poljubih jaku od ćurka i svojom ga rukom stavih na leđa hercegova. Odmah ispališe pet do šest stotina topova baljemeza i nastade veselje. Iza toga ostadosmo još tri dana u našem stanu i za to vrijeme razgledasmo varoš. Izgled i zemljište grada Čakaturna. — To je petougaoni tvrd grad, ozidan na način kako se obale podziđuju, na plodnom i zelenilom prekrivenom zemljištu, udaljenom od rijeke Drave za jedan jahači konak ihoda. Predmet je čežnje svakog vladara. Unutra u gradu ima deset hiljada lijepih, tvrdo građenih kuća, koje su pokrivene različitim ćeremitom. Osobito vrijedi vidjeti hercegovu palaču i sedam kapetanskih palača. Sve su ulice široke, popločane kao šahovska tabla. Ima dvije hiljade dućana, a nabrojio sam četrdeset samostana. Trgovi su vrlo prostrani i čisti. Od gradskih kapija jedna je okrenuta prema sjeveru; to je kaniška kapija, odakle vodi put preko Drave u Kedžkivar, drugim imenom Novi grad na drugoj strani Save na kaniškom zemljištu. Druga je kapija na istoku, to je Maslovinska kapija, kroz koju smo mi unišli u grad.Moja prepirka sa Zrinskim. — Više sam se puta prepirao i disputirao sa Zrinskim. Tako sjedeći jednoga dana dođoše tužioci zbog Suhrab Muhamed paše u Kaniži i rekoše: »Moj kralju, čete Kanižana uvijek dolaze na obalu rijeke Mure. Iz grada Peške zarobili su dvije stotine kršćana, a tri stotine isjekli.« I još mnogo tužbi podnesoše. Na ovo Zrinski meni, siromahu, reče: »Juruk20) vezir, zašto ne da zapet svojim vojnicima? Ja siromah, odvratih: »Ni austrijski ćesar ne može da obuzda vaše vojnike, već stalno provaljuju u gradove Bihać, Kopar21) i Udoniju22), te tamo pljačkaju i pustoše, odnose napljačkano blago i odvode roblje. Eto, istom se sada i bihaćki kapetan izbavio ropstva i otišao. Tvoj ćesar nije dao pristanka da tako činite, ali vi radite poslove, koji se protive miru, pa za to i naši Kanižlije dolaze sa Suhrab Muhamed pašom na vaše granice, prelaze rijeku Rabu i dolaze čak do pod gradove Ujvar, Keminkioše i Kemesvar, pale, ruše i odvode roblje.« Na to ban odgovori: »Ah, Turčine li Turčine, imaš i ti pravo. Ti si po ovim našim granicama mnogo četovao, jatakovao i prebjegavao, ali i mi smo ubili sina kaniškog vezira Bojni Egri Muhamed paše i zarobili tri stotine njegovih ljudi.« Ja, siroromah, rekoh: »Eto vidiš, Kanižani, da osvete krv onog vezirovog sina, ne daju mira vašem narodu i vašoj zemlji, i vi se sada ovako tužite, da vam stalno odvode roblje.« Zrinski odgovori: »Evlija aga, ovo je jatak naše krajine. O tome se ne može dovoljno govoriti.« To reče i ušuti. Ali se je mnogo tužio na Kanižane, Cerničane i Požežane. Sutra dan zajedno s hercegom svi pojahasmo konje i natovarivši našu prtljagu na kola, odosmo u Legraddžik. Grad Legraddžik.— Ovaj grad je nanovo podigao stari Zrinski 921. (1515.) godine, kada je sultan Selim osvajao Egipat. To je šestougaona građevina, tvrda kao da ju je šeddad gradio, smještena na prostranom, lijepom polju. Hendek mu je veliki ponor. Sa sedam tabija, dostojnih Aleksandrova zida, opališe u čast Zrinskoga hiljadu topova, da se i zemlja i nebesa zatresoše. Zidove okitiše crvenom prankojačohom. Na sve tabije i na stupove od lađa prikovaše po jedan jarbol, a navrh jarbola izvjesiše zastave, te tako nakitiše grad na razne načine. Glas zvona sa svih crkava odjekivao je na sve strane. Sva je vojska izašla da dočeka bana. Padali su ničice kao da sedždu72) čine. Čovjeku se mozak opijao od mirisova uda (aloe), ambre i tamjana, što se po javnim putevima razvijahu iz zlatnih i srebrnih kadionica. Herceg ban ode u svoju palaču u gradu, a i nas smjestiše u jednu palaču. Odatle odoh na gozbu, koju prirediše prvaci varoši. Svakomu je dato toliko jela i nesretnog vina, da se ni jedan nije mogao držati na nogama. Svi su bili pijani. U Legraddžiku imaju mnogo vinograda i bašča. Varoš je vrlo kultivirana, lijepa i čista. Imaju jedanaest dobro održavanih i lijepo ukrašenih crkava. Na tornjevima su im krstovi od čista zlata. Nekoje su pokrivene olovom. U gradu ima jedan kapetan i sedam hiljada vojnika. I ovdje djevojke i nevjeste sjede posve otkrivene u dućanima i trguju.Pošto sam razgledao ovaj grad po svojoj volji, zatražih od bana dozvolu da idem, ali mi on reče: »Tek su tri dana, kako si došao, ostani i uživaj još koji dan. Sutra da idemo u lov. Lov je također vrlo zanimiv, da se vidi.« Tako me zadrža. Ranim jutrom odoše topovi na sedamdeset kola, te i mi izađosmo iz grada Legraddžika, praćeni zvukovima orgulja, bubnjeva i zvona, a s nama sto hiljada konjanika i pješaka, naoružanih kopljima i puškama. Ovi ne nose franački kalpak, nego neki zelen i crven od samura.Opis lova. — Išli smo punih sedam sati. U gore spomenutoj kirintiji prema našoj granici ima Zrinski visok dvorac. Kada smo tamo stigli i smjestili se, sa svih strana iz šuma i planina poče pucnjava iz topova. A to su još prije otisli ljudi i obavijestili raju. Za čas tu izbi čitavo more ljudi, hajkajući zaglušnom bukom, a topovi su bez prestanka pucali. Iz svih planina sleže se zvjerinje na mjesto zvano kirintija, da tu iznese svoj život na pazar. što je božija veličina, u jelena, velikih kao slon, izrasli rogovi kao vile. Dođoše životinje po imenu srne, »silali« (?) i »jagmurdže« (?) nalik na kastamunijske brze mazge, pa onda neka vrsta medvjeda crvene dlake nalik na bagdadskog lava. Strašni, veliki zubati veprovi bijahu veći od magarca, a divlje koze i ovce kolik goveče. A koliko je došlo lisica, šakala, vukova, risova i zečeva to sam Bog zna. Tako su ljudi neprestano pucali iz topova, a životinje, bježeći od topovske grmljavine, skupiše se na jedno mjesto. Kralj i ja, siromah, sve smo to iz dvorca posmatrali. Kada kralj reče: »bre, udrite«, ljudi kao na smrtni čas zađoše među tolike hiljade životinja i počeše da pustoše, ali ipak veprovi i medvjedi upropastiše oko pet stotina ljudi. Vičući: »eto ga tamo, evo ga ovamo!« razapeše otraga po planinama rijetke mreže kao za ribu, načinjene od franačkog konopca, namazana katranom, koji su na nekoliko mahova sobom donijeli. Tako životinje nijesu nikako mogle po bjeći, već ostadoše unutra. Veprovi i vukovi su od bjesnila toliko rastrgavali životinje, da su sva stvorenja drhtala od straha i užasa. Medvjedi se pak skupiše na jedno mjesto, pa u prednje noge uzeše po komad drveta s granama, uspraviše se kao ljudi i udarahu motkama veprove i vukove. Ali su njemački medvjedi golemi. Najzad kad ih ljudi poubijaše, taj dan učinise takav lov, da se je u slavu toga popilo možda hiljadu kola vina.Zatim se opet s pompom vratismo u grad Legraddžik. Sutra dan uzmem od hercega dozvolu za povratak. Kada sam došao da se oprostim s hercegom, on mi dade za našeg gospodina Melek pašu jednu kočiju (hintov) sa staklom, postavljenu iznutra raznom franačkom kadifom, zajedno sa šest konja, deset pari zlatom izvezenih pušaka s kuburama i čarkovima, deset topova (komada) čudnovate saja i prankoje — čohe, pedeset pari neke vrsti ukrašenih njemačkih ćilima, a to je različito ukrašeno samursko platno, koje se prelijeva (mijenja boje u raznim položajima), da ga takovog nema ni u jednom kraju. Još mi davši deset komada namošusene telatinkože i deset koža od njemačkog medvjeda, predade mi o svemu tome popis. Osim toga potpuno naoruža i posadi na konja deset muslimanskih sužnjeva i reče: »Za pašinu sreću dajem im slobodu«. Svu desetoricu predade meni, siromahu. Meni pak pokloni jednu kesu putnog troška, čohe za desetere hlače i deset pari ukrašenih pušaka. Za pašu mi predade pisma i dade mi kao pratnju pet stotina konjanika. Oprostivši se od bana, krenusmo na put.«Evlija Čelebija je odatle otišao preko Gradiške u Banju Luku. Tu je Ahmed Melek paši ispričao ukratko svoj susret sa Zrinskim, a paša mu je isporučio sultanovu naredbu, da s izbavljenim bihaćkim kapetanom krene u Carigrad. On je tu naredbu poslušao i odmah preko Jezera, Jajca, Skoplja (bosanskog), Sarajeva, Višegrada, Dobruna, Nove Varoši, Novog Pazara, Mitrovice, Vučitrna, Prištine, Kačanika, Skoplja (Oskiba) i Sofije otišao u Carigrad. Opisujući svoje audijencije kod velikog vezira i sultana, on među ostalim pripovijeda, što im je sve kazivao o svom boravku kod Zrinskog, ali to je dobrim dijelom ponavljanje onog, što je već naprijed ispričao. NAPOMENA: Fusnote dostupne u PDF formatu