AUTOR: Christoph Ransmayr
NAKLADNIK: Leykam International
„Što na kraju ostaje od zvijezde, od Sunca oko kojega se roje planeti, asteroidi, mjeseci ili meteoriti, a čije je svjetlo sinulo prije više od milijardi godina? I što ostaje od svih ostalih nebeskih svjetala što će se upaliti tijekom nadolazećih eona, a u neumoljivome protoku vremena sve će se ponovno raspasti u bezbroj bezimenih čestica, atomskih građevnih elemenata koji će u neshvatljivoj budućnosti i pod pritiskom sila većih od svake sposobnosti predodžbe iznova spojiti u elementarne formacije da bi se postupno, okrećući se i rastući, napuhnuli u tvorevine nikad viđene veličine, ljepote ili ružnoće…, a to sve zato da bi se nakon protoka roka vlastita postojanja one ponovno raspale do nevidljivosti u najdubljem mraku?“
Alister Cox je urar i graditelj automata, gospodar više od 900 preciznih mehaničara, draguljara, zlatara i srebrnara, vlasnik Cox & Co. On je sedam mjeseci putovao iz Southamptona na brodu Sirius kako bi došao u Kinu, u Zabranjeni Grad. On i njegovi suradnici prvi su dobili priliku posjetiti grad i uživati društvo cara.
„Onaj tko posjeduje sve jednostavno može zaboraviti i ono najdragocjenije, a da mu ništa ne nedostaje.“
Car je htio posebno njega i htio je nešto Coxove izrade. Njegovi izaslanici su došli predati mu poziv dok je on bio nad lijesom svoje kćerke Abigail. Kako je nju izgubio, a žena Faye prestala govoriti, Cox je zaključio kako bi bilo najbolje da jednostavno ode. Mislio je kako će Faye dati dovoljno prostora i vremena za oporavak.
„U Zabranjenome gradu, u gradu Uzvišenoga, može se vidjeti, odnosno postati vidljivim samo ono što dvorski zakoni milostivo prepuste očima. No sve ono neočekivano i nepredviđeno pogledu sa strane, posebno onome nekoga stranca, mora ostati uskraćeno tako dugo dok vidljivost ne odobre odgovarajući savjeti u skladu s voljom Najvišega.“
Car je sveprisutan. Uvijek je na svakom mjestu i uvijek sve čuje. Car sve zna. Ali, po njihovu dolasku, car je šutio. Cara nisu vidjeli dugo vremena. Dobili su radionicu na raspolaganje, ali nisu znali što bi točno trebali izrađivati. Cox je htio makar raditi na igračkicama, ali ga je prevoditelj uvjerio kako je car dopremio brod pun igračaka i da za tim nema potrebe. Car će reći što želi.
„Pokazivati se mora samo netko tko se želi suočiti sa svojim svijetom, ostaviti na njega dojam ili se mjeriti prema njemu, odnosno s njim.“
Naravno, car ih nije pustio da dugo čekaju. Dobili su svoje zadatke. Prvi zadatak je bio napraviti sat koji bi prikazivao kako vrijeme prolazi djeci u njihovu odrastanju. Drugi je zadatak bio napraviti sat koji bi prikazao kako prolazi vrijeme onima koji su na smrtnoj kazni, koji znaju kada će točno umrijeti. Cox nije imao problema s tim zadacima. On je jednostavno imao osjećaj i znao je što to car točno ima na umu.
No, ono što je car na kraju htio, nije bio zadatak već želja. Iako je i Cox htio napraviti tako nešto, nije mogao vjerovati da su njegove i careve želje iste. Naravno, znao je što će napraviti i kako će to napraviti, ali nije bio svjestan da si time možda prostire smrtnu postelju.
Protječe li svima vrijeme na isti način? Prolaze li sati isto ako si dijete u igri ili starac u mirovini? Prolaze li sekunde isto ako čekaš smrtnu kaznu ili ako čekaš u redu?
„Sve ono što jest već se u prvome trenutku svojega postojanja počinje raspadati.“
Može li uopće jedan sat prikazati točno vrijeme? I tko gospodari vremenom?
Gospodar vremena u ovoj knjizi je Car. On određuje sve. Određuje kada počinje ljeto i može odgoditi jesen. Po njemu se sve ravna. Sat mu predstavlja samo izvor zabave. Njemu sat ne predstavlja vrijeme, već složeni skup mehanizama. Zato se i građani Zabranjenoga grada počinju bojati kada shvate što to car zapravo želi od Coxa.
„Što god konstruirali, satni mehanizam ili stoj, uvijek može zorno prikazati jedino sadržaj vlastite glave, u najboljem slučaju još i želje njegova vlasnika ili naručitelja.“
Meni je vrijeme prolazilo jako sporo dok sam čitala ovu knjigu. Iako je radnja sama po sebi zanimljiva, u velikoj je mjeri malo naporna. Ima dosta nepotrebnih likova, koji ne znače previše u radnji i dosta nepotrebnih opisa koji čine radnju zamornom.
U knjizi su opisi Kine u vremenu kada se tamo nije smjelo dolaziti, kada je bila zatvorena. Kina je u to vrijeme bila izrazito bogata i car je bio sve. Koliko god su ti dijelovi bili zanimljivi, nisu donijeli ništa novo što već niste vidjeli u nekom filmu ili pročitali u nekoj knjizi.
Sam proces izrade satova bio je jako detaljan i zanimljiv, nešto o čemu nemate priliku čitati svaki dan. Voljela bih da su satovi bili veći dio radnje, jer je naglasak na protoku vremena, a ne na Zabranjenom gradu i caru Kine.
Mislim da su i moja očekivanja bila velika, jer sam očekivala radnju u Zabranjenom gradu, gdje će se raditi različite vrste satova i gdje neće svi satovi baš biti odobreni od strane cara.
„U sjeni svakoga od svjetskih čuda nalazi se masovna grobnica.“
Ono što me je jako smetalo je prijevod. Knjiga je u originalu napisana na njemačkom jeziku, a ako ste ikad učili njemački jezik, onda otprilike imate dojam kako se tvore rečenice. Dakle, u njemačkom jeziku, ako rečenica ima jedan glagol, on uvijek ide na drugo mjesto. A ako ima više od dva glagola, onda prvi glagol ide na drugo mjesto, a drugi glagol ide na kraj rečenice. Ne moram vam ni reći da mi naše rečenice tvorimo puno slobodnije i jednostavnije, ovisno o kontekstu. Ja sam imala dojam kako čitam doslovan prijevod i onda sam neke rečenice čitala nekoliko puta dok shvatim što piše, jer je glagol stajao na zadnjem mjestu. A dok ja dođem do glagola, zaboravim pola rečenice.
Uz koju vam je knjigu vrijeme sporo prolazilo?
Grickajmo knjige zajedno!
