Izvješće o provedenom savjetovanju - Savjetovanje s javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi
|
Redni broj
|
Komentar | Odgovor | |||
|---|---|---|---|---|---|
| 1 | Zagrebačko psihološko društvo | PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ODGOJU I OBRAZOVANJU U OSNOVNOJ I SREDNJOJ ŠKOLI | ZAGREBAČKO PSIHOLOŠKO DRUŠTVO Savjetovanje s javnošću povodom prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi Očitovanje na pojedine članke, prijedlozi izmjena i obrazloženja Zagreb, 30. 11. 2017. Članak 2. prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi Ciljevi i načela odgoja i obrazovanja U Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi: Članak 4. (2) Načela odgoja i obrazovanja na razini osnovnog i srednjeg obrazovanja su: 9. Promicanje odgojnih vrijednosti i vrednota temeljeno na pravu roditelja da samostalno odlučuju o odgoju djece. PRIJEDLOG: Predlažemo da se dodano načelo briše ili da se formulira na sljedeći način: Roditelji imaju pravo samostalno odlučivati o odgoju djece poštujući pozitivne propise i najbolji interes djeteta, a škola je dužna u ostvarivanju odgojnih i obrazovnih ciljeva poštivati i uvažavati obiteljske vrijednosti, kulturu i tradiciju svih svojih učenika i promicati ih i poučavati u okružju poštovanja svih grupa i njihovih vrijednosti kroz međusobni dijalog. OBRAZLOŽENJE: 1.) Članak 4. Zakona o odgoju i obrazovanju navodi sljedeće ciljeve odgoja i obrazovanja - točka 3.: "odgajati i obrazovati učenike u skladu s općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima, ljudskim pravima i pravima djece, osposobiti ih za življenje u multikulturalnom svijetu, za poštivanje različitosti i toleranciju te za aktivno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom razvoju društva", a u točki 4. "... stjecanje temeljnih kompetencija u svjetlu ... znanstvenih spoznaja i dostignuća". Smatramo da je ove odgojne ciljeve nemoguće postići ako se sadržaji međupredmetnih tema ostave na izbor roditeljima, jer sama činjenica da je netko roditelj ne podrazumijeva kompetentnost za određivanje koje znanstvene spoznaje i dostignuća te koji sadržaji obrađeni kakvim specifičnim metodama poučavanja doista mogu ostvariti navedene ciljeve. S druge strane, učitelji, nastavnici i stručni suradnici dužni su ispunjavati posebne uvjete za rad u odgojno-obrazovnoj ustanovi (odgovarajuća vrsta i razina obrazovanja, pedagoške kompetencije, stručni ispit, što predviđa ovaj Zakon u člancima 105.-110.) te se imaju obavezu trajno stručno osposobljavati i usavršavati kroz programe koje je odobrilo Ministarstvo (čl. 115.). 2.) Ratificiranjem Konvencije o pravima djeteta i Konvencije o ljudskim pravima, Republika Hrvatska preuzela je odgovornosti koje iz njih proizlaze, a odnose se na njezinu provedbu i obavezu prilagodbe postojećih zakonskih akata u skladu s tim međunarodnim dokumentima. Konvencija o ljudskim pravima određuje pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života (čl. 8.), slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti (čl. 9.) te zabranjuje diskriminaciju (čl. 14.), a Protokol iz 1952. godine govori i o pravu na obrazovanje (čl. 2) "Nitko ne može biti lišen prava na obrazovanje. U vršenju svih svojih funkcija u području obrazovanja i nastave država poštuje pravo roditelja da osiguraju takvo obrazovanje i nastavu koji su u skladu sa njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima." Međutim, valja uočiti kako ovaj dodatak iz Protokola govori o tome da država poštuje pravo roditelja da oni osiguraju obrazovanje, ali nije dužna takvo obrazovanje osigurati za njih, jer bi to doista bilo nemoguće u multikulturnom svijetu u kojem živimo početkom 21. stoljeća. Konvencija o pravima djeteta prati Konvenciju o ljudskim pravima u pogledu članaka 8., 9. i 14., međutim također u čl. 3 naglašava: "U svim akcijama koje se odnose na djecu, bilo da ih poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, najbolji interes djeteta mora imati prednost.". Nadalje, članak 13. propisuje: "1. Dijete ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo mora uključivati slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja svake vrste, usmeno, pismeno ili tiskom, umjetničkim oblikom ili kojim drugim sredstvom prema izboru djeteta i bez obzira na granice. 2. Ostvarivanje ovoga prava može biti podvrgnuto samo onim ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su prijeko potrebna radi: a) poštivanja prava i ugleda drugih, ili b) zaštite državne sigurnosti, javnog reda (ordre public), zdravlja ili morala." Članak 17. Konvencije kaže: "Države stranke ... će osigurati djetetu pristup informacijama i materijalima iz raznovrsnih domaćih i međunarodnih izvora, napose onih kojima je cilj promicanje socijalne, duhovne i moralne dobrobiti djeteta, kao i njegova tjelesnoga i duševnog zdravlja. ..." I što je najbitnije, članak 29. jasno definira oko čega su suglasne Države koje su prihvatile Konvenciju (a time i državne škole): “1. Države stranke su suglasne da odgoj i obrazovanje djeteta treba usmjeriti prema: a) razvoju osobnosti, talenata i najviših potencijala duševnih i tjelesnih sposobnosti djeteta; b) razvoju poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda, i načela sadržanih u Povelji Ujedinjenih naroda; c) razvoju poštivanja djetetovih roditelja, njegova kulturnog identiteta, jezika i vrijednosti, nacionalnih vrednota zemlje u kojoj živi i zemlje iz koje potječe i civilizacija drugačijih od njegove; d) pripremi djeteta za odgovoran život u slobodnom društvu u duhu razumijevanja, mira, snošljivosti, jednakosti/ravnopravnosti među spolovima i prijateljstva medu svim narodima, etničkim, nacionalnim i vjerskim grupama te osobama starosjedilačkog podrijetla; e) razvoju poštivanja zaštite prirodnog okoliša. 2. Ništa se u ovom članku ili u članku 28. ne smije tumačiti tako da ograničava slobodu pojedinaca i pravnih osoba u osnivanju i vođenju odgojno-obrazovnih ustanova, uz uvjet da poštuju načela iz stavka 1. ovoga članka i da obrazovanje u takvim ustanovama udovoljava minimalnim standardima kako ih propisuje država.” Ustav RH u članku 64. izrijekom kaže "Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece.", premda u 3. alinei dodaje i da dijete ima pravo na osobitu njegu, obrazovanje i skrb u slučaju da je tjelesno i duševno oštećeno i socijalno zapušteno, što se onda dalje regulira Zakonom o obitelji te Zakonom o socijalnoj skrbi. Nama psiholozima iz prakse su, na žalost, dobro poznati slučajevi gdje roditelji nisu donosili odluke o odgoju djece u najboljem interesu djeteta, pa ponekad i kršeći pozitivne propise bivajući (seksualno) nasilni prema vlastitoj djeci (citat roditelja: "Bolje je da zna što je dobar seks, barem će moći bolje birati kad odraste"), primjenjujući tjelesno kažnjavanje kao poželjne i primjerene odgojne mjere ("Batina je izašla iz raja"), podržavajući nasilno ponašanje svoje djece prema drugoj djeci ("Mi ga kod kuće učimo da bude agresivan i bori se za sebe, jer kako će drugačije uspjeti u životu."), zabranjujući sudjelovanje u pojedinim školskim aktivnostima (‘ne može moj sin plesati folklor jer je to za pedere’), odlučujući o alternativnim ne-znanstvenim metodama liječenja (presuda Općinskog suda u Rijeci roditeljima V. Brnobić i H. Gržetić čije dijete je umrlo mjesec dana nakon dijagnosticiranja Non-Hodgkinovog limfoma jer su odbili liječenje) - da samo nabrojimo neke. Smatramo i da bi usvajanje ove odredbe značilo izuzimanje države potpisnice od odgovornosti preuzetih međunarodnim konvencijama, posebice čl. 3. Konvencije o pravima djeteta i čl. 24 Povelje o temeljnim pravima Europske unije, koje nalažu da se u svakom djelovanju usmjerenom prema djeci daje prednost najboljem interesu djeteta. Usvajanje ove odredbe implicira i da unutar odgojno-obrazovnih sadržaja koji se poučavaju u javnoj školi postoje dijelovi koji nisu u skladu s najboljim interesom djeteta. Ako se Konvencija o pravima djeteta, pa i Ustav RH ograđuju od davanja potpunog i ekskluzivnog prava roditeljima da samostalno odlučuju o odgoju djece, smatramo da je to potrebno napraviti i u ovom Zakonu. 3.) Brojna istraživanja iz razvojne i socijalne psihologije pokazuju da se identitet pojedinca formira i na temelju pripadnosti raznolikim socijalnim grupama. Obitelj je svakako prva i najutjecajnija referentna grupa za formiranje identiteta, no odrastanjem djetetu postaju važne i druge grupe kojima pripada, a grupni identiteti postaju razvojno posebno važni u adolescenciji. Dijete se snažno konformira grupama kojima pripada, na taj način razvija osjećaj pripadnosti, te se usporedbom s drugima informira i orijentira u odnosu na svijet. Proces kategoriziranja sebe i drugih u jedne, a ne u druge grupe ima za posljedicu i naglašavanje razlika među grupama, te sličnosti unutar grupa. To je kognitivni temelj za stvaranje stereotipa, uvjerenja o osobinama članova grupa koja mogu postati štetna ako se pretjerano generaliziraju. Takva pretjerana generalizacija može biti temelj za razvoj predrasuda, a prenaglašavanje razlika između vlastitih i vanjskih grupa onda i temelj za diskriminirajuća ponašanja prema drugima. Istraživanja pokazuju da je temeljna motivacija usporedbe s drugima očuvanje vlastita samopoštovanja i pozitivne slike o sebi. U toj usporedbi nužno smo pristrani prema onim grupama kojima pripadamo, a nepovoljnije ocjenjujemo grupe kojima ne pripadamo. Ta „obična“ pristranost može vrlo lako prerasti u predrasude ako se ne kultivira i dijete ne pouči o raznolikostima u neposrednoj i široj okolini. Djeca u vrlo ranoj dobi razvijaju i usvajaju stereotipe i predrasude koje vide u svojoj okolini, te su sama često meta predrasudnog i diskriminirajućeg ponašanja, pa i vršnjačkog nasilja temeljenog na različitim pripadnostima (npr. zbog nacionalnosti, boje kože, religijskih praksi, ali i seksualne orijentacije, imovinskog statusa, izgleda itd.). No djeca su također i počinitelji takva nasilja. Stoga djecu treba poučiti o raznolikostima grupnih pripadnosti i grupnim pristranostima, jer im to omogućava bolje poznavanje grupnih razlika i socijalne konstrukcije svijeta, čini ih osjetljivijima da prepoznaju i odbace diskriminirajuća ponašanja i razviju empatiju, štiti samopoštovanje djece, posebno one iz stigmatiziranih grupa, te općenito pridonosi učenju ravnopravnosti i socijalne pravednosti. Danas također znamo da je usvajanje pozitivnih međugrupnih stavova i suzbijanje predrasuda nemoguće ako među različitim grupama ne postoji kontakt. Taj kontakt, da bi bio uspješan, mora biti mnogostruk i izravan, što će omogućiti da se djeca kao članovi grupa susretnu u različitim okolnostima, dožive svoje različite uloge i razviju odnos poštovanja i prijateljstva. Istraživanja nedvosmisleno pokazuju da je upravo razvoj međugrupnih prijateljstava najbolji način borbe protiv predrasuda i doprinos društvenoj koheziji. Osim toga, još je davne 1954. čuveni socijalni psiholog Gordon Allport ustanovio da je potrebno zadovoljiti nekoliko uvjeta koji će omogućiti da kontakt među grupama bude učinkovito sredstvo za ublažavanje i borbu protiv predrasuda i sažeo ih u četiri vrlo važna uvjeta: 1. jednak status različitih grupa 2. postojanje zajedničkog višeg cilja ili zadatka oko kojih se članovi različitih grupa mogu okupiti 3. suradnički odnosi između grupa, te ključno 4. službena i institucionalna podrška međugrupnom kontaktu (što dovodi do stvaranja novih socijalnih normi). S obzirom da je RH članica EU i potpisnica njenih različitih dokumenata, naglašavamo da je EU Pariškom deklaracijom (2015.) definirala bazične vrijednosti (fundamental values): promicanje građanskog odgoja, slobode, tolerancije i ne-diskriminacije putem obrazovanja; a Europski parlament je 19. siječnja 2016. donio Rezoluciju (2015/2139(INI)) o ulozi međukulturnog dijaloga, kulturne raznolikosti i obrazovanja u promicanju temeljnih vrijednosti EU-a. Ne želimo ovdje citirati mnoge njene odredbe relevantne za dužnosti države izvan i unutar sustava odgoja i obrazovanja, ali ćemo navesti samo nekoliko bitnih za ovo obrazloženje: D. budući da je važno omogućiti potrebna sredstva, posebno financijska, kojima bi se prednost dala financiranju programa za poticanje međukulturnog dijaloga i dijaloga među građanima u cilju jačanja međusobnog poštovanja u kontekstu snažne kulturne raznolikosti i rješavanja složene realnosti naših društava i suživota različitih kulturnih identiteta i vjerovanja, kao i u cilju isticanja doprinosa različitih kultura europskim društvima i baštini te učinkovitog upravljanja sukobima; G. budući da je za kvalitetan međukulturni dijalog potrebno dobro poznavanje vlastite i tuđe kulture; 3. zalaže se za to da je u području obrazovanja potrebno potaknuti međukulturni i međuvjerski pristup utemeljen na vrijednostima kako bi se razmotrili i promicali međusobno poštovanje, integritet, etička načela kulturne raznolikosti, socijalna uključenost i kohezija, između ostalog posredstvom programa razmjene i mobilnosti za sve; 13. naglašava da formalno, neformalno i informalno obrazovanje i pristup cjeloživotnom učenju pružaju znanje, vještine i kompetencije, ali i da bi se njima učenicima trebalo pomoći da razviju etičke i građanske vrijednosti i postanu aktivni, odgovorni članovi društva bez predrasuda; u tom pogledu ističe da je potrebno započeti s građanskim obrazovanjem u ranoj dobi i prepoznaje važnost suradnje između svih dionika u području obrazovanja; zagovara da se kod djece i mladih potakne osjećaj za inicijativu i uključenost kako bi se društvene veze ojačale te razvili osjećaj pripadnosti i etička načela za borbu protiv diskriminacije; 17. potiče države članice da razviju kvalitetne programe osposobljavanja kojima se promiče raznolikost, osnažuju nastavnici, mladi i radnici u zajednici, kao i savjetodavne službe u školama te neformalnom i informalnom obrazovnom okruženju koje usluge pružaju i djeci i roditeljima, u cilju zadovoljavanja potreba koje djeca iz različitih kulturnih i socijalnih pozadina imaju za obrazovanjem i osposobljavanjem te iskorjenjenja svih oblika diskriminacije i rasizma, uključujući vršnjačko nasilje i nasilje na internetu; napominje da je potrebno preispitati obrazovne resurse kako bi se potaknulo učenje koje u obzir uzima više perspektiva i uključuje više jezika te da je u tom kontekstu potrebno vrednovati i sustavno promicati iskustva i vještine nastavnika povezane s višejezičnosti i međukulturnosti; 18. ističe da je važno ulagati u programe cjeloživotnog učenja za nastavnike, osposobiti nastavnike s potrebnim pedagoškim kompetencijama na temu migracije, kulturne prilagodbe i socijalne psihologije te im omogućiti da se koriste raznolikošću kao bogatim izvorom za podučavanje u učionicama; 19. prima na znanje da nastavnici, u suradnji s obiteljima, imaju ključnu ulogu u jačanju socijalnih veza, stvaranju osjećaja pripadnosti i pomaganju mladima da razviju etičke i građanske vrijednosti; 26. prima na znanje da su formalno, neformalno i informalno učenje te volontiranje važni za promicanje samorazvoja koji je usmjeren na kognitivne i nekognitivne vještine i kompetencije, kritičko razmišljanje, sposobnost nošenja s različitim mišljenjima, medijsku pismenost, vještine i kompetencije povezane s nediskriminacijom i međukulturnim vrijednostima te učenje jezika, te da su socijalne i građanske kompetencije važne, uključujući učenje o kulturnoj baštini kao sredstvo za rješavanje suvremenih izazova pomoću osjetljivog tumačenja; 28. potiče institucije EU-a da prošire analizu svih oblika radikalizacije i da na nove načine razmotre prirodu i procese političkog ekstremizma i nasilja, počevši od pretpostavke da je radikalizacija dinamički i relacijski proces te neočekivana i nepredvidiva posljedica cijelog niza promjena; stoga pozdravlja Parišku deklaraciju potpisanu 17. ožujka 2015. o promicanju građanstva i zajedničkih vrijednosti slobode, tolerancije i nediskriminacije obrazovanjem kojim se nastoji potaknuti aktivni dijalog među kulturama te globalna solidarnost i međusobno poštovanje, uz isticanje važnosti građanskog obrazovanja, uključujući podizanje osviještenosti o jedinstvenoj ulozi koju sredstva iz područja kulture imaju u poticanju međusobnog poštovanja među učenicima i studentima; 40. ističe ulogu obitelji u očuvanju kulturnog identiteta, tradicija, etike i sustava vrijednosti društva i naglašava da upoznavanje djece s kulturom, vrijednostima i normama društva započinje u obitelji; Iz ove rezolucije, a i iz Konvencije o pravima djeteta, jasno proizlazi da je važno poštovati vrijednosti i identitet svake pojedine obitelji, te da obitelj jest mjesto gdje djeca usvajaju kulturu, vrijednosti i norme. Međutim, također je vrlo jasno da države članice EU imaju zadatak da djecu kroz formalni i neformalni oblik odgoja i obrazovanja izlože i drugim vrijednostima, kulturama i normama koje postoje u društvu u kojem žive i poučava ih se u poštivanju drugih grupa i njihovih vrijednosti kroz međusobni dijalog. Taj se cilj ne može ostvariti ako dijete nije izloženo različitim obrazovnim sadržajima, vrijednostima, stavovima, i mišljenjima i ako nema priliku o njima razgovarati, propitati ih, sučeliti i raspraviti sa svojim nastavnicima i vršnjacima u razredu, te u krugu obitelji i drugih značajnih osoba. Npr. istraživanja jasno pokazuju da odgojne strategije usmjerene na izbjegavanje razgovora s djecom o različitim međugrupnim pristranostima nisu put za sprječavanje njihova razvoja . Upravo suprotno, s djecom treba razgovarati o svemu, primjereno njihovoj dobi, kognitivnom razvoju, emocionalnom kapacitetu i sukladno stupnju povjerenja koje dijete ima u svojega sugovornika. Istraživanje provedeno u 31 zemlji u Europi i svijetu na 14-godišnjacima dokazalo je da se školski utjecaj na dječje građanske kompetencije pokazao upravo kroz poticajnu demokratsku razrednu klimu u kojoj je djeci bio omogućen slobodan dijalog i kritička rasprava o kontroverznim političkim i društvenim pitanjima. Takva je demokratska atmosfera pridonijela i pozitivnim odnosima među djecom, te stvorila priliku da u razredu kroz kritički dijalog uče i primjenjuju demokratska načela i tako se pripremaju za aktivno sudjelovanje u svijetu. Također, dubinski intervjui s nastavnicima pokazali su da nastavnici misle da učenici imaju koristi od razgovora o kontroverznim temama u razredu, jer to pridonosi razvoju mišljenja, pomaže im stvoriti vlastito informirano stajalište, razviti toleranciju za one koji misle drukčije i razgovarati s njima bez kritiziranja i omalovažavanja njihovih stajališta. Za dječji intelektualni i socioemocionalni razvoj je ključno da društvo organizira međusobni kontakt djece koja pripadaju različitim grupama, uključujući i različit vrijednosni sustav. Naime, istraživanja također pokazuju kako na stvaranje predrasuda utječu različiti individualni faktori uključujući neznanje i nedostatak empatije, socijalni faktori kao što je natjecanje za raspoložive resurse i međugrupnu hijerarhiju, zatim opće kognitivne sposobnosti (IQ) kao i sposobnost prihvaćanja drugačijih stajališta, što čini kontakt s drugim grupama mentalno i emocionalno zahtjevnim zadatkom. Zbog toga ljudi koji njeguju predrasude imaju tendenciju izbjegavati susrete s drugim grupama. Ako međusobna interakcija nije organizirana i stručno vođena, djeca (i odrasli) s predrasudama neće se sami izložiti takvom iskustvu. Upravo je škola mjesto koje osigurava mogućnosti za kontakt pod uvjetima koji snažno povećavaju vjerojatnost da će djeca u sigurnoj i strukturiranoj atmosferi učiti o sebi i drugima. Zbog toga je važno da im u sklopu obaveznog i redovnog procesa odgoja i obrazovanja osiguramo iskustvo koje će im omogućiti informiranost i znanje (umjesto neznanja), poučavanjem o drugima, ali i izravnim kontaktom s njima, razumijevanje i prihvaćanje drugih na konkretnijim razinama kognitivnih funkcija, mogućnost razvoja empatije, a ako tome dodamo još i mogućnost da zajedno rade na nekom projektu koji je od zajedničkog interesa, onda doista možemo reći da potičemo dječji razvoj i djelujemo u skladu s Rezolucijom EU i ciljevima koji su definirani u početnim člancima ovog Zakona. Članak 10. prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi III. NACIONALNI KURIKULUM, NASTAVNI PLANOVI I PROGRAMI TE OBLICI RADA Nacionalni kurikulum U Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi: Članak 26. (1) Odgoj i obrazovanje u školi ostvaruje se na temelju okvira nacionalnog kurikuluma, nacionalnih kurikuluma za pojedine razine i vrste odgoja i obrazovanja, kurikuluma odgojno-obrazovnih područja, kurikuluma nastavnih predmeta i međupredmetnih tema, okvira za poticanje i prilagodbu iskustava učenja te vrednovanje postignuća djece i učenika s teškoćama i darovite djece i učenika te okvira za vrednovanje procesa i ishoda učenja u osnovnoškolskome i srednjoškolskome odgoju i obrazovanju, nastavnih planova i programa i školskog kurikuluma. Ni ove izmjene ne rješavaju niti, u uvjetima u kojima nemamo nacionalne kurikulume, mogu riješiti dvostruki načelni pristup odgoju i obrazovanju: jedan koji pretpostavlja nastavni plan i program koji je precizno definiran u sadržajima i u ishodima raspoređenima po razredima i koji donosi Ministarstvo s jedne strane i drugi, kurikularni, koji daje okosnicu i ostavlja lokalnim sredinama, školama, učiteljima, učenicima i roditeljima da ga sadržajno dorade i usklade s potrebama i mogućnostima svih dionika. Bilo bi korisno već sada početi se pripremati za izradu zakona koji će se u potpunosti temeljiti na kurikularnom pristupu i koji će trebati zakonski regulirati odgoj i poticanje osobne odgovornosti učenika temeljem izgradnje odnosa ravnopravnog dostojanstva (umjesto pedagoškim mjerama - kaznama i nagradama), sudjelovanje učenika u donošenju odluka o stvarima koje ih se tiču, kako bi se u potpunosti ostvarila paradigma o odgoju i obrazovanju usmjerenog na učenika te poštovale odredbe Konvencije o pravima djeteta. U tom pogledu naša struka i stručna tijela rado će sudjelovati uz primjenu znanja iz suvremene psihologije odgoja i obrazovanja. (4). Okvir nacionalnog kurikuluma donosi Vlada Republike Hrvatske, na prijedlog ministra. Ostale dokumente iz stavka 1. ovog članka, osim školskog kurikuluma, donosi ministar.“ ALTERNATIVNO: (4) Dokumente iz stavka 1. ovoga članka, osim školskog kurikuluma, donosi ministar. S obzirom na izuzetnu složenost sadržaja koji Okvir nacionalnog kurikuluma, kao i nacionalni kurikulumi imaju, smatramo da je nužno da se predvidi i u ovoj alinei navede način na koji će se oni oblikovati, kao i procedura usvajanja konačnih dokumenata (uključujući i javnu raspravu), a ne samo odredi tko ih u formalnom smislu donosi, odnosno proglašava. Ukoliko je procedura po kojoj se izrađuje Okvirni nacionalni kurikulum i ostali nacionalni kurikulumi opisana i ukoliko predviđa uključivanje stručnjaka koji se neposredno bave odgojem i obrazovanjem, te javnu raspravu, smatramo da je alternativno predloženo rješenje dostatno. Članak 11. prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi Nastavni plan i program i kurikulumi U Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi: Članak 27. (7) Ako dijelovi međupredmetnih i/ili interdisciplinarnih tema i/ili modula prema mišljenju agencije nadležne za odgoj i obrazovanje, imaju uključenu istaknutu odgojnu dimenziju u smislu utjecaja na osobnu izgradnju i usvajanje stavova, vrijednosti i izbora ponašanja isti se kurikulom utvrđuju izbornim sadržajem, pri čemu se može odrediti alternativni modul izbornom dijelu kurikula. Učenici i njihovi roditelji mogu odabrati onaj koji je u skladu s njihovim odgojnim pristupom i sustavom vrijednosti. PRIJEDLOG: Predlažemo da se st.7., čl. 11 (27). briše. Ukoliko je potrebno, predlažemo da se u st. 8. ovog članka dodatno definira, odnosno naglasi princip poštivanja sustava vrijednosti obitelji svih učenika škole, kao što smo naveli u prijedlogu danom za čl.2 (4), st. 9. OBRAZLOŽENJE: 1.) obrazloženje dano za članak 2. (4.) st. 9. 2.) Smatramo da se ovom odredbom dovodi u pitanje ili relativizira odgojna funkcija svih drugih predmeta i aktivnosti, jer se svakom temom koja se obrađuje utječe ili bi se trebalo utjecati na osobnu izgradnju i usvajanje stavova, vrijednosti i izbora ponašanja, pogotovo ako slijedimo definiranje ishoda učenja kao ishode na razini znanja, sposobnosti i vještina, te stavova i vrijednosti (NOK, str. 18), što kao struka podržavamo. Osim toga, upozoravamo da je nužno činiti razliku između odgojnog pristupa i sustava vrijednosti, a oboje se prepušta roditeljima i učenicima na izbor. I dok se osobne sustave vrijednosti, kulturu, tradiciju, vjeroispovijest svakog pojedinca treba i može poštovati primjenjujući principe o kojima smo govorili, nije moguće učitelju primijeniti više odgojnih pristupa odjednom. Osim toga psihologija govori o roditeljskim stilovima i pristupima , međutim oni nisu sasvim analogno primjenjivi u ustanovama odgoja i obrazovanja Kad bi svi roditelji imali dobar "odgojni pristup" ne bismo u ovom Zakonu trebali odredbe o Sigurnosti i zaštiti zdravlja u školskim ustanovama, o Obvezama zaštite prava učenika, ni o Pedagoškim mjerama zbog povrede dužnosti, neispunjavanja obveza i nasilničkog ponašanja. (14) Kurikulume ili nastavne planove i programe obveznih i izbornih predmeta, programe koji proizlaze iz međupredmetnih i/ili interdisciplinarnih tema kao posebnih predmeta i/ili modula uključujući i alternativne module donosi ministar odlukom, a fakultativni dio srednja škola. Članak 11. (27.), stavak 14. treba brisati "uključujući i alternativne module" Članak 13. prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi Eksperimentalni program ili kurikulum U Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi: Članak 29. (3) Eksperimentalni program ili kurikulum može donijeti školska ustanova, ministarstvo, agencija nadležna za obrazovanje ili druga institucija iz sustava odgoja i obrazovanja. PRIJEDLOG: Predlažemo da se osim navedenih institucija koje mogu predlagati eksperimentalni program ili kurikulum doda "i druge organizacije koje se bave odgojem i obrazovanjem." OBRAZLOŽENJE: Ima sve više vladinih i nevladinih organizacija koje se bave odgojem i obrazovanjem i okupljaju stručnjake kvalificirane za razvijanje i implementaciju takvih programa, a koje nisu iz sustava odgoja i obrazovanja. Ovakva odredba bi bila u skladu s Rezolucijom EU gdje se traži od država članica da potiču odgoj i obrazovanje kroz formalne i neformalne organizacije. Članak 18. prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi U Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi: Članak 73. (1) Na osnovi praćenja i vrednovanja tijekom nastavne godine zaključnu ocjenu na kraju prvoga polugodišta i nastavne godine iz nastavnog predmeta utvrđuje učitelj, odnosno nastavnik nastavnog predmeta, a ocjenu iz vladanja razredno vijeće na prijedlog razrednika. (2) Uspjeh učenika i zaključna ocjena za svaki nastavni predmet, kao i ocjena iz vladanja utvrđuje se javno u razrednom odjelu, odnosno obrazovnoj skupini na kraju prvoga polugodišta i nastavne godine. PRIJEDLOG: Predlažemo da se briše dio koji se odnosi na zaključivanje ocjena na polugodištu iz nastavnih predmeta i da u svrhu praćenja i vrednovanja učenik na polugodištu dobije opisnu povratnu informaciju od učitelja i/ili predmetnog nastavnika. OBRAZLOŽENJE: Zaključna ocjena trebala bi služiti komuniciranju značajnih informacija o učenikovom napretku u određenom predmetu i postignutom uspjehu. Sam proces zaključivanja može nam poslužiti u svrhu: 1) Administracije; Zaključne ocjene nam pomažu odrediti uspjeh učenika (rang) unutar svoje obrazovne skupine i je li učenik spreman za nastavak obrazovanja u višem razredu. 2) Informiranja; Zaključne ocjene nam pomažu da informiramo o učenikovom napretku sve zainteresirane (učenika, roditelje, institucije u kojima će učenik nastaviti školovanje). Zaključna ocjena predstavlja konačan zaključak o učenikovom postignuću i govori o ostvarenim obrazovnim ciljevima i ishodima. 3) Motiviranja; Mnogo učenika više radi jer su ekstrinzično motivirani željom da imaju što više ocjene i zbog straha od niskih ocjena. 4) Usmjeravanja; Ocjene pomažu učenicima, roditeljima i savjetovateljima da izaberu primjeren oblik i razinu obrazovanja. Ocjene bi trebale osigurati konkretnu i detaljnu povratnu informaciju o tome koji učenik ima potrebu za dodatnom podrškom i koju razinu zahtjevnosti obrazovnog programa će moći pratiti (prema Santrock, 2009.) . Samo zaključne ocjene osiguravaju ograničene informacije o napretku učenika i njegovom ponašanju i načinu učenja. Ocjena nam ništa ne govori o aktivnosti učenika, pokazanom interesu i generalno razini suradnje. Smatramo da bi upravo na polugodišu, kada se učenik nalazi usred obrazovnog procesa, bilo uputno ponuditi učenicima i roditeljima detaljnu opisnu povratnu informaciju o postignutome i prostoru za napredak. Zaključivanje ocjena na polugodištu nema administrativno opravdanje, učenik i roditelji dobiju jako malo informacija o samom procesu učenja, utječe samo na ekstrinzičnu motivaciju (smanjuje intrinzičnu motivaciju) i nije korisno u svrhu usmjeravanja osim kada učenik ima zaključenu nedovoljnu ocjenu iz nekog predmeta. Istraživanja pokazuju da sumativno brojčano izvještavanje na polugodištu smanjuje predanost učenju na emocionalnoj i ponašajnoj razini u idućem obrazovnom razdoblju. Zaključna ocjena na polugodištu umjesto da bude posljedica rada učenika postaje pouzdan prediktor budućeg (ne)uspjeha (Poorthuis i sur, 2015.) . Stoga, kako bi učenike dadatno motivirali i osnažili predlažemo da na polugodištu učitelji/ nastavnici daju povratnu informaciju u kojoj bi istaknuli što je učenik dobro usvojio i na kojim područjima još treba raditi. Dobro bi bilo da učenik ima priliku i evaluirati vlastiti rad i iznijeti plan za iduće polugodište i postaviti cilj koji želi postići. Cijeli ovaj proces ima za svrhu povećanje motivacije učenika i preuzimanje odgovornosti za vlastiti akademski uspjeh (prema Santrock, 2009.) Ovaj način formativnog ocjenjivanja (Kingston i Brooke, 2011) pruža mogućnost izgradnji odnosa ravnopravnog dostojanstava između učitelja/nastavnika i učenika (Juul, 2010) . Danas je većina stručnjaka u području obrazovanja suglasna da je kvaliteta odnosa između učitelja/nastavnika i učenika najvažniji prediktor školskog uspjeha (prema Robinson, 2016.) . Članak 23. prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi VII. PEDAGOŠKE MJERE U Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi: Članak 84. (7) Ravnatelj može rješenjem privremeno udaljiti učenika iz odgojno-obrazovnoga procesa najduže do 15 dana, o čemu je dužan pisanim putem izvijestiti roditelja i nadležni centar za socijalnu skrb. Protiv rješenja o privremenom udaljenju ne može se izjaviti žalba. PRIJEDLOG: Predlažemo da se st. 7, čl. 23. (84.) briše ili da se formulira tako da glasi: ‘Ravnatelj može rješenjem, a uz prethodnu pismenu suglasnost nadležnog Centra za socijalnu skrb i stručnog povjerenstva škole privremeno udaljiti učenika iz odgojno-obrazovnog procesa najduže do 15 dana, o čemu je dužan pisanim putem izvijestiti roditelja. Takvo rješenje ravnatelj može donijeti isključivo u slučaju ugroze fizičke sigurnosti ostalih učenika, o čemu ravnatelj treba sastaviti pisano obrazloženje.’ OBRAZLOŽENJE: Pri izricanju pedagoških mjera, škole su “dužne uvažavati učenikovo psihofizičko stanje i njegovu dob te utvrditi sve okolnosti koje utječu na njegov razvoj” (čl. 84., st. 8 ovog Zakona). Svrha izricanja pedagoške mjere je “da se njezinim izricanjem utječe na promjenu ponašanja učenika kojem je mjera izrečena te da bude poticaj na odgovorno i primjerno ponašanje drugim učenicima. Pedagoške mjere trebaju potaknuti učenike na preuzimanje odgovornosti i usvajanje pozitivnog odnosa prema školskim obvezama i okruženju” (Pravilnik o kriterijima za izricanje pedagoških mjera, čl. 2, st. 1). Smatramo da privremeno udaljavanje iz odgojno-obrazovnog procesa učenika ne potiče na preuzimanje odgovornosti, čime se svrha pedagoške mjere ne može ispuniti. Udaljavanje učenika zakida učenika i u njegovom pravu na školovanje, pogotovo u obaveznom osnovnom obrazovanju. Potrebno je stoga precizno definirati pod kojim okolnostima ravnatelj može donijeti takvu mjeru (npr. u slučaju da učenik kojem se izriče pedagoška mjera svojim ponašanjem značajno ugrožava sigurnost ostalih učenika). Traženjem suglasnosti nadležnog Centra za socijalnu skrb i školskog povjerenstva za utvrđivanje psihofizičkog stanja djeteta, zajamčilo bi se uvažavanje okolnosti koje utječu na razvoj djeteta (pa i na ponašanje koje ugrožava druge učenike), kao i obiteljskih mogućnosti skrbi za učenika dok je privr | Djelomično prihvaćen | Sukladno javnoj raspravi bilo je potrebno navedeni članak promijeniti na način da je u načela odgoja i obrazovanja uvršteno pravo djece na dotok informacija ili sadržaja utemeljenih na suvremenim znanstvenim i obrazovnim standardima važnim za potpun i skladan razvoj njihove osobnosti, a koje se prenose na objektivan, kritički i pluralistički način. Također, uvršteno je i pravo roditelja da isključe svoju djecu iz izbornih sadržaja koji bi kršili njihova vjerska ili filozofska uvjerenja, a koji nisu utemeljeni na suvremenim znanstvenim ili obrazovnim standardima prenošenim na objektivan, kritički i pluralistički način, u skladu s kriterijima utvrđenim Ustavom, pravom Europske unije te međunarodnim pravom, uključujući Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i Europsku socijalnu povelju. |
| 2 | Zagrebačko psihološko društvo | PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ODGOJU I OBRAZOVANJU U OSNOVNOJ I SREDNJOJ ŠKOLI, Članak 2. | Predlažemo da se dodano načelo briše ili da se formulira na sljedeći način: Roditelji imaju pravo samostalno odlučivati o odgoju djece poštujući pozitivne propise i najbolji interes djeteta, a škola je dužna u ostvarivanju odgojnih i obrazovnih ciljeva poštivati i uvažavati obiteljske vrijednosti, kulturu i tradiciju svih svojih učenika i promicati ih i poučavati u okružju poštovanja svih grupa i njihovih vrijednosti kroz međusobni dijalog. OBRAZLOŽENJE: 1.) Članak 4. Zakona o odgoju i obrazovanju navodi sljedeće ciljeve odgoja i obrazovanja - točka 3.: "odgajati i obrazovati učenike u skladu s općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima, ljudskim pravima i pravima djece, osposobiti ih za življenje u multikulturalnom svijetu, za poštivanje različitosti i toleranciju te za aktivno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom razvoju društva", a u točki 4. "... stjecanje temeljnih kompetencija u svjetlu ... znanstvenih spoznaja i dostignuća". Smatramo da je ove odgojne ciljeve nemoguće postići ako se sadržaji međupredmetnih tema ostave na izbor roditeljima, jer sama činjenica da je netko roditelj ne podrazumijeva kompetentnost za određivanje koje znanstvene spoznaje i dostignuća te koji sadržaji obrađeni kakvim specifičnim metodama poučavanja doista mogu ostvariti navedene ciljeve. S druge strane, učitelji, nastavnici i stručni suradnici dužni su ispunjavati posebne uvjete za rad u odgojno-obrazovnoj ustanovi (odgovarajuća vrsta i razina obrazovanja, pedagoške kompetencije, stručni ispit, što predviđa ovaj Zakon u člancima 105.-110.) te se imaju obavezu trajno stručno osposobljavati i usavršavati kroz programe koje je odobrilo Ministarstvo (čl. 115.). 2.) Ratificiranjem Konvencije o pravima djeteta i Konvencije o ljudskim pravima, Republika Hrvatska preuzela je odgovornosti koje iz njih proizlaze, a odnose se na njezinu provedbu i obavezu prilagodbe postojećih zakonskih akata u skladu s tim međunarodnim dokumentima. Konvencija o ljudskim pravima određuje pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života (čl. 8.), slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti (čl. 9.) te zabranjuje diskriminaciju (čl. 14.), a Protokol iz 1952. godine govori i o pravu na obrazovanje (čl. 2) "Nitko ne može biti lišen prava na obrazovanje. U vršenju svih svojih funkcija u području obrazovanja i nastave država poštuje pravo roditelja da osiguraju takvo obrazovanje i nastavu koji su u skladu sa njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima." Međutim, valja uočiti kako ovaj dodatak iz Protokola govori o tome da država poštuje pravo roditelja da oni osiguraju obrazovanje, ali nije dužna takvo obrazovanje osigurati za njih, jer bi to doista bilo nemoguće u multikulturnom svijetu u kojem živimo početkom 21. stoljeća. Konvencija o pravima djeteta prati Konvenciju o ljudskim pravima u pogledu članaka 8., 9. i 14., međutim također u čl. 3 naglašava: "U svim akcijama koje se odnose na djecu, bilo da ih poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, najbolji interes djeteta mora imati prednost.". Nadalje, članak 13. propisuje: "1. Dijete ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo mora uključivati slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja svake vrste, usmeno, pismeno ili tiskom, umjetničkim oblikom ili kojim drugim sredstvom prema izboru djeteta i bez obzira na granice. 2. Ostvarivanje ovoga prava može biti podvrgnuto samo onim ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su prijeko potrebna radi: a) poštivanja prava i ugleda drugih, ili b) zaštite državne sigurnosti, javnog reda (ordre public), zdravlja ili morala." Članak 17. Konvencije kaže: "Države stranke ... će osigurati djetetu pristup informacijama i materijalima iz raznovrsnih domaćih i međunarodnih izvora, napose onih kojima je cilj promicanje socijalne, duhovne i moralne dobrobiti djeteta, kao i njegova tjelesnoga i duševnog zdravlja. ..." I što je najbitnije, članak 29. jasno definira oko čega su suglasne Države koje su prihvatile Konvenciju (a time i državne škole): “1. Države stranke su suglasne da odgoj i obrazovanje djeteta treba usmjeriti prema: a) razvoju osobnosti, talenata i najviših potencijala duševnih i tjelesnih sposobnosti djeteta; b) razvoju poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda, i načela sadržanih u Povelji Ujedinjenih naroda; c) razvoju poštivanja djetetovih roditelja, njegova kulturnog identiteta, jezika i vrijednosti, nacionalnih vrednota zemlje u kojoj živi i zemlje iz koje potječe i civilizacija drugačijih od njegove; d) pripremi djeteta za odgovoran život u slobodnom društvu u duhu razumijevanja, mira, snošljivosti, jednakosti/ravnopravnosti među spolovima i prijateljstva medu svim narodima, etničkim, nacionalnim i vjerskim grupama te osobama starosjedilačkog podrijetla; e) razvoju poštivanja zaštite prirodnog okoliša. 2. Ništa se u ovom članku ili u članku 28. ne smije tumačiti tako da ograničava slobodu pojedinaca i pravnih osoba u osnivanju i vođenju odgojno-obrazovnih ustanova, uz uvjet da poštuju načela iz stavka 1. ovoga članka i da obrazovanje u takvim ustanovama udovoljava minimalnim standardima kako ih propisuje država.” Ustav RH u članku 64. izrijekom kaže "Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece.", premda u 3. alinei dodaje i da dijete ima pravo na osobitu njegu, obrazovanje i skrb u slučaju da je tjelesno i duševno oštećeno i socijalno zapušteno, što se onda dalje regulira Zakonom o obitelji te Zakonom o socijalnoj skrbi. Nama psiholozima iz prakse su, na žalost, dobro poznati slučajevi gdje roditelji nisu donosili odluke o odgoju djece u najboljem interesu djeteta, pa ponekad i kršeći pozitivne propise bivajući (seksualno) nasilni prema vlastitoj djeci (citat roditelja: "Bolje je da zna što je dobar seks, barem će moći bolje birati kad odraste"), primjenjujući tjelesno kažnjavanje kao poželjne i primjerene odgojne mjere ("Batina je izašla iz raja"), podržavajući nasilno ponašanje svoje djece prema drugoj djeci ("Mi ga kod kuće učimo da bude agresivan i bori se za sebe, jer kako će drugačije uspjeti u životu."), zabranjujući sudjelovanje u pojedinim školskim aktivnostima (‘ne može moj sin plesati folklor jer je to za pedere’), odlučujući o alternativnim ne-znanstvenim metodama liječenja (presuda Općinskog suda u Rijeci roditeljima V. Brnobić i H. Gržetić čije dijete je umrlo mjesec dana nakon dijagnosticiranja Non-Hodgkinovog limfoma jer su odbili liječenje) - da samo nabrojimo neke. Smatramo i da bi usvajanje ove odredbe značilo izuzimanje države potpisnice od odgovornosti preuzetih međunarodnim konvencijama, posebice čl. 3. Konvencije o pravima djeteta i čl. 24 Povelje o temeljnim pravima Europske unije, koje nalažu da se u svakom djelovanju usmjerenom prema djeci daje prednost najboljem interesu djeteta. Usvajanje ove odredbe implicira i da unutar odgojno-obrazovnih sadržaja koji se poučavaju u javnoj školi postoje dijelovi koji nisu u skladu s najboljim interesom djeteta. Ako se Konvencija o pravima djeteta, pa i Ustav RH ograđuju od davanja potpunog i ekskluzivnog prava roditeljima da samostalno odlučuju o odgoju djece, smatramo da je to potrebno napraviti i u ovom Zakonu. 3.) Brojna istraživanja iz razvojne i socijalne psihologije pokazuju da se identitet pojedinca formira i na temelju pripadnosti raznolikim socijalnim grupama. Obitelj je svakako prva i najutjecajnija referentna grupa za formiranje identiteta, no odrastanjem djetetu postaju važne i druge grupe kojima pripada, a grupni identiteti postaju razvojno posebno važni u adolescenciji. Dijete se snažno konformira grupama kojima pripada, na taj način razvija osjećaj pripadnosti, te se usporedbom s drugima informira i orijentira u odnosu na svijet. Proces kategoriziranja sebe i drugih u jedne, a ne u druge grupe ima za posljedicu i naglašavanje razlika među grupama, te sličnosti unutar grupa. To je kognitivni temelj za stvaranje stereotipa, uvjerenja o osobinama članova grupa koja mogu postati štetna ako se pretjerano generaliziraju. Takva pretjerana generalizacija može biti temelj za razvoj predrasuda, a prenaglašavanje razlika između vlastitih i vanjskih grupa onda i temelj za diskriminirajuća ponašanja prema drugima. Istraživanja pokazuju da je temeljna motivacija usporedbe s drugima očuvanje vlastita samopoštovanja i pozitivne slike o sebi. U toj usporedbi nužno smo pristrani prema onim grupama kojima pripadamo, a nepovoljnije ocjenjujemo grupe kojima ne pripadamo. Ta „obična“ pristranost može vrlo lako prerasti u predrasude ako se ne kultivira i dijete ne pouči o raznolikostima u neposrednoj i široj okolini. Djeca u vrlo ranoj dobi razvijaju i usvajaju stereotipe i predrasude koje vide u svojoj okolini, te su sama često meta predrasudnog i diskriminirajućeg ponašanja, pa i vršnjačkog nasilja temeljenog na različitim pripadnostima (npr. zbog nacionalnosti, boje kože, religijskih praksi, ali i seksualne orijentacije, imovinskog statusa, izgleda itd.). No djeca su također i počinitelji takva nasilja. Stoga djecu treba poučiti o raznolikostima grupnih pripadnosti i grupnim pristranostima, jer im to omogućava bolje poznavanje grupnih razlika i socijalne konstrukcije svijeta, čini ih osjetljivijima da prepoznaju i odbace diskriminirajuća ponašanja i razviju empatiju, štiti samopoštovanje djece, posebno one iz stigmatiziranih grupa, te općenito pridonosi učenju ravnopravnosti i socijalne pravednosti. Danas također znamo da je usvajanje pozitivnih međugrupnih stavova i suzbijanje predrasuda nemoguće ako među različitim grupama ne postoji kontakt. Taj kontakt, da bi bio uspješan, mora biti mnogostruk i izravan, što će omogućiti da se djeca kao članovi grupa susretnu u različitim okolnostima, dožive svoje različite uloge i razviju odnos poštovanja i prijateljstva. Istraživanja nedvosmisleno pokazuju da je upravo razvoj međugrupnih prijateljstava najbolji način borbe protiv predrasuda i doprinos društvenoj koheziji. Osim toga, još je davne 1954. čuveni socijalni psiholog Gordon Allport ustanovio da je potrebno zadovoljiti nekoliko uvjeta koji će omogućiti da kontakt među grupama bude učinkovito sredstvo za ublažavanje i borbu protiv predrasuda i sažeo ih u četiri vrlo važna uvjeta: 1. jednak status različitih grupa 2. postojanje zajedničkog višeg cilja ili zadatka oko kojih se članovi različitih grupa mogu okupiti 3. suradnički odnosi između grupa, te ključno 4. službena i institucionalna podrška međugrupnom kontaktu (što dovodi do stvaranja novih socijalnih normi). S obzirom da je RH članica EU i potpisnica njenih različitih dokumenata, naglašavamo da je EU Pariškom deklaracijom (2015.) definirala bazične vrijednosti (fundamental values): promicanje građanskog odgoja, slobode, tolerancije i ne-diskriminacije putem obrazovanja; a Europski parlament je 19. siječnja 2016. donio Rezoluciju (2015/2139(INI)) o ulozi međukulturnog dijaloga, kulturne raznolikosti i obrazovanja u promicanju temeljnih vrijednosti EU-a. Ne želimo ovdje citirati mnoge njene odredbe relevantne za dužnosti države izvan i unutar sustava odgoja i obrazovanja, ali ćemo navesti samo nekoliko bitnih za ovo obrazloženje: D. budući da je važno omogućiti potrebna sredstva, posebno financijska, kojima bi se prednost dala financiranju programa za poticanje međukulturnog dijaloga i dijaloga među građanima u cilju jačanja međusobnog poštovanja u kontekstu snažne kulturne raznolikosti i rješavanja složene realnosti naših društava i suživota različitih kulturnih identiteta i vjerovanja, kao i u cilju isticanja doprinosa različitih kultura europskim društvima i baštini te učinkovitog upravljanja sukobima; G. budući da je za kvalitetan međukulturni dijalog potrebno dobro poznavanje vlastite i tuđe kulture; 3. zalaže se za to da je u području obrazovanja potrebno potaknuti međukulturni i međuvjerski pristup utemeljen na vrijednostima kako bi se razmotrili i promicali međusobno poštovanje, integritet, etička načela kulturne raznolikosti, socijalna uključenost i kohezija, između ostalog posredstvom programa razmjene i mobilnosti za sve; 13. naglašava da formalno, neformalno i informalno obrazovanje i pristup cjeloživotnom učenju pružaju znanje, vještine i kompetencije, ali i da bi se njima učenicima trebalo pomoći da razviju etičke i građanske vrijednosti i postanu aktivni, odgovorni članovi društva bez predrasuda; u tom pogledu ističe da je potrebno započeti s građanskim obrazovanjem u ranoj dobi i prepoznaje važnost suradnje između svih dionika u području obrazovanja; zagovara da se kod djece i mladih potakne osjećaj za inicijativu i uključenost kako bi se društvene veze ojačale te razvili osjećaj pripadnosti i etička načela za borbu protiv diskriminacije; 17. potiče države članice da razviju kvalitetne programe osposobljavanja kojima se promiče raznolikost, osnažuju nastavnici, mladi i radnici u zajednici, kao i savjetodavne službe u školama te neformalnom i informalnom obrazovnom okruženju koje usluge pružaju i djeci i roditeljima, u cilju zadovoljavanja potreba koje djeca iz različitih kulturnih i socijalnih pozadina imaju za obrazovanjem i osposobljavanjem te iskorjenjenja svih oblika diskriminacije i rasizma, uključujući vršnjačko nasilje i nasilje na internetu; napominje da je potrebno preispitati obrazovne resurse kako bi se potaknulo učenje koje u obzir uzima više perspektiva i uključuje više jezika te da je u tom kontekstu potrebno vrednovati i sustavno promicati iskustva i vještine nastavnika povezane s višejezičnosti i međukulturnosti; 18. ističe da je važno ulagati u programe cjeloživotnog učenja za nastavnike, osposobiti nastavnike s potrebnim pedagoškim kompetencijama na temu migracije, kulturne prilagodbe i socijalne psihologije te im omogućiti da se koriste raznolikošću kao bogatim izvorom za podučavanje u učionicama; 19. prima na znanje da nastavnici, u suradnji s obiteljima, imaju ključnu ulogu u jačanju socijalnih veza, stvaranju osjećaja pripadnosti i pomaganju mladima da razviju etičke i građanske vrijednosti; 26. prima na znanje da su formalno, neformalno i informalno učenje te volontiranje važni za promicanje samorazvoja koji je usmjeren na kognitivne i nekognitivne vještine i kompetencije, kritičko razmišljanje, sposobnost nošenja s različitim mišljenjima, medijsku pismenost, vještine i kompetencije povezane s nediskriminacijom i međukulturnim vrijednostima te učenje jezika, te da su socijalne i građanske kompetencije važne, uključujući učenje o kulturnoj baštini kao sredstvo za rješavanje suvremenih izazova pomoću osjetljivog tumačenja; 28. potiče institucije EU-a da prošire analizu svih oblika radikalizacije i da na nove načine razmotre prirodu i procese političkog ekstremizma i nasilja, počevši od pretpostavke da je radikalizacija dinamički i relacijski proces te neočekivana i nepredvidiva posljedica cijelog niza promjena; stoga pozdravlja Parišku deklaraciju potpisanu 17. ožujka 2015. o promicanju građanstva i zajedničkih vrijednosti slobode, tolerancije i nediskriminacije obrazovanjem kojim se nastoji potaknuti aktivni dijalog među kulturama te globalna solidarnost i međusobno poštovanje, uz isticanje važnosti građanskog obrazovanja, uključujući podizanje osviještenosti o jedinstvenoj ulozi koju sredstva iz područja kulture imaju u poticanju međusobnog poštovanja među učenicima i studentima; 40. ističe ulogu obitelji u očuvanju kulturnog identiteta, tradicija, etike i sustava vrijednosti društva i naglašava da upoznavanje djece s kulturom, vrijednostima i normama društva započinje u obitelji; Iz ove rezolucije, a i iz Konvencije o pravima djeteta, jasno proizlazi da je važno poštovati vrijednosti i identitet svake pojedine obitelji, te da obitelj jest mjesto gdje djeca usvajaju kulturu, vrijednosti i norme. Međutim, također je vrlo jasno da države članice EU imaju zadatak da djecu kroz formalni i neformalni oblik odgoja i obrazovanja izlože i drugim vrijednostima, kulturama i normama koje postoje u društvu u kojem žive i poučava ih se u poštivanju drugih grupa i njihovih vrijednosti kroz međusobni dijalog. Taj se cilj ne može ostvariti ako dijete nije izloženo različitim obrazovnim sadržajima, vrijednostima, stavovima, i mišljenjima i ako nema priliku o njima razgovarati, propitati ih, sučeliti i raspraviti sa svojim nastavnicima i vršnjacima u razredu, te u krugu obitelji i drugih značajnih osoba. Npr. istraživanja jasno pokazuju da odgojne strategije usmjerene na izbjegavanje razgovora s djecom o različitim međugrupnim pristranostima nisu put za sprječavanje njihova razvoja . Upravo suprotno, s djecom treba razgovarati o svemu, primjereno njihovoj dobi, kognitivnom razvoju, emocionalnom kapacitetu i sukladno stupnju povjerenja koje dijete ima u svojega sugovornika. Istraživanje provedeno u 31 zemlji u Europi i svijetu na 14-godišnjacima dokazalo je da se školski utjecaj na dječje građanske kompetencije pokazao upravo kroz poticajnu demokratsku razrednu klimu u kojoj je djeci bio omogućen slobodan dijalog i kritička rasprava o kontroverznim političkim i društvenim pitanjima. Takva je demokratska atmosfera pridonijela i pozitivnim odnosima među djecom, te stvorila priliku da u razredu kroz kritički dijalog uče i primjenjuju demokratska načela i tako se pripremaju za aktivno sudjelovanje u svijetu. Također, dubinski intervjui s nastavnicima pokazali su da nastavnici misle da učenici imaju koristi od razgovora o kontroverznim temama u razredu, jer to pridonosi razvoju mišljenja, pomaže im stvoriti vlastito informirano stajalište, razviti toleranciju za one koji misle drukčije i razgovarati s njima bez kritiziranja i omalovažavanja njihovih stajališta. Za dječji intelektualni i socioemocionalni razvoj je ključno da društvo organizira međusobni kontakt djece koja pripadaju različitim grupama, uključujući i različit vrijednosni sustav. Naime, istraživanja također pokazuju kako na stvaranje predrasuda utječu različiti individualni faktori uključujući neznanje i nedostatak empatije, socijalni faktori kao što je natjecanje za raspoložive resurse i međugrupnu hijerarhiju, zatim opće kognitivne sposobnosti (IQ) kao i sposobnost prihvaćanja drugačijih stajališta, što čini kontakt s drugim grupama mentalno i emocionalno zahtjevnim zadatkom. Zbog toga ljudi koji njeguju predrasude imaju tendenciju izbjegavati susrete s drugim grupama. Ako međusobna interakcija nije organizirana i stručno vođena, djeca (i odrasli) s predrasudama neće se sami izložiti takvom iskustvu. Upravo je škola mjesto koje osigurava mogućnosti za kontakt pod uvjetima koji snažno povećavaju vjerojatnost da će djeca u sigurnoj i strukturiranoj atmosferi učiti o sebi i drugima. Zbog toga je važno da im u sklopu obaveznog i redovnog procesa odgoja i obrazovanja osiguramo iskustvo koje će im omogućiti informiranost i znanje (umjesto neznanja), poučavanjem o drugima, ali i izravnim kontaktom s njima, razumijevanje i prihvaćanje drugih na konkretnijim razinama kognitivnih funkcija, mogućnost razvoja empatije, a ako tome dodamo još i mogućnost da zajedno rade na nekom projektu koji je od zajedničkog interesa, onda doista možemo reći da potičemo dječji razvoj i djelujemo u skladu s Rezolucijom EU i ciljevima koji su definirani u početnim člancima ovog Zakona. 1. Bigler, R. S. and Wright, Y. F. (2014). Reading, writing, arithmetic, and racism? Risks and benefits to teaching children about intergroup biases. Child Development Perspectives, Vol 8(1), Mar, 2014 pp. 18-23. 2. Pettigrew, T. F. and Tropp, L. R. (2011). When groups meet: The dynamics of intergroup contact. New York: Psychology Press. 3. Pahlke, E., Bigler, R. S., & Suizzo, M. (2012). Relations between colorblind socialization and children’s racial bias: evidence from European American mothers and their preschool children. Child Development, 83, 1164–1179. 4. Isac, M. M., Maslowski, R., Creemers, B. and van der Werf, G. (2014). The contribution of schooling to secondary-school students' citizenship outcomes across countries, School Effectiveness and School Improvement, 25:1, 29-63. 5. Philpott, S., Clabough, J., McConkey, L. & Turner, T. (2011). ‘Controversial issues: To teach or not to teach? That is the question’ The Georgia Social Studies Journal, 1, 32-44. 6. Meta analiza različitih istraživanja: Gordon Hodson and Michael A. Busseri , Brock University, Bright Minds and Dark Attitudes: Lower Cognitive Ability Predicts Greater Prejudice Through Right-Wing Ideology and Low Intergroup Contact (research Article), Psychological Science published online 5 January 2012 http://scottbarrykaufman.com/wp-content/uploads/2012/02/Psychological-Science-2012-Hodson-0956797611421206.pdf | Nije prihvaćen | Navedeno načelo usklađeno je sa Ustavom Republike Hrvatske. |
| 3 | Zagrebačko psihološko društvo | PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ODGOJU I OBRAZOVANJU U OSNOVNOJ I SREDNJOJ ŠKOLI, Članak 2. | Predlažemo da se dodano načelo briše ili da se formulira na sljedeći način: Roditelji imaju pravo samostalno odlučivati o odgoju djece poštujući pozitivne propise i najbolji interes djeteta, a škola je dužna u ostvarivanju odgojnih i obrazovnih ciljeva poštivati i uvažavati obiteljske vrijednosti, kulturu i tradiciju svih svojih učenika i promicati ih i poučavati u okružju poštovanja svih grupa i njihovih vrijednosti kroz međusobni dijalog. | Nije prihvaćen | Navedeno načelo usklađeno je sa Ustavom Republike Hrvatske. |
| 4 | Zagrebačko psihološko društvo | PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ODGOJU I OBRAZOVANJU U OSNOVNOJ I SREDNJOJ ŠKOLI, Članak 10. | Članak 10. prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi III. NACIONALNI KURIKULUM, NASTAVNI PLANOVI I PROGRAMI TE OBLICI RADA Nacionalni kurikulum U Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi: Članak 26. "(1) Odgoj i obrazovanje u školi ostvaruje se na temelju okvira nacionalnog kurikuluma, nacionalnih kurikuluma za pojedine razine i vrste odgoja i obrazovanja, kurikuluma odgojno-obrazovnih područja, kurikuluma nastavnih predmeta i međupredmetnih tema, okvira za poticanje i prilagodbu iskustava učenja te vrednovanje postignuća djece i učenika s teškoćama i darovite djece i učenika te okvira za vrednovanje procesa i ishoda učenja u osnovnoškolskome i srednjoškolskome odgoju i obrazovanju, nastavnih planova i programa i školskog kurikuluma." Ni ove izmjene ne rješavaju niti, u uvjetima u kojima nemamo nacionalne kurikulume, mogu riješiti dvostruki načelni pristup odgoju i obrazovanju: jedan koji pretpostavlja nastavni plan i program koji je precizno definiran u sadržajima i u ishodima raspoređenima po razredima i koji donosi Ministarstvo s jedne strane i drugi, kurikularni, koji daje okosnicu i ostavlja lokalnim sredinama, školama, učiteljima, učenicima i roditeljima da ga sadržajno dorade i usklade s potrebama i mogućnostima svih dionika. Bilo bi korisno već sada početi se pripremati za izradu zakona koji će se u potpunosti temeljiti na kurikularnom pristupu i koji će trebati zakonski regulirati odgoj i poticanje osobne odgovornosti učenika temeljem izgradnje odnosa ravnopravnog dostojanstva (umjesto pedagoškim mjerama - kaznama i nagradama), sudjelovanje učenika u donošenju odluka o stvarima koje ih se tiču, kako bi se u potpunosti ostvarila paradigma o odgoju i obrazovanju usmjerenog na učenika te poštovale odredbe Konvencije o pravima djeteta. U tom pogledu naša struka i stručna tijela rado će sudjelovati uz primjenu znanja iz suvremene psihologije odgoja i obrazovanja. "(4). Okvir nacionalnog kurikuluma donosi Vlada Republike Hrvatske, na prijedlog ministra. Ostale dokumente iz stavka 1. ovog članka, osim školskog kurikuluma, donosi ministar.“ ALTERNATIVNO: (4) Dokumente iz stavka 1. ovoga članka, osim školskog kurikuluma, donosi ministar." S obzirom na izuzetnu složenost sadržaja koji Okvir nacionalnog kurikuluma, kao i nacionalni kurikulumi imaju, smatramo da je nužno da se predvidi i u ovoj alinei navede način na koji će se oni oblikovati, kao i procedura usvajanja konačnih dokumenata (uključujući i javnu raspravu), a ne samo odredi tko ih u formalnom smislu donosi, odnosno proglašava. Ukoliko je procedura po kojoj se izrađuje Okvirni nacionalni kurikulum i ostali nacionalni kurikulumi opisana i ukoliko predviđa uključivanje stručnjaka koji se neposredno bave odgojem i obrazovanjem, te javnu raspravu, smatramo da je alternativno predloženo rješenje dostatno. | Primljeno na znanje | Prvi komentar je primljen na znanje. Vezano uz drugi komentar, a slijedom komentara iz javne rasprave u konačnom tekstu predloženo je da Okvir nacionalnog kurikuluma donosi Vlada RH na prijedlog ministra. |
| 5 | Zagrebačko psihološko društvo | PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ODGOJU I OBRAZOVANJU U OSNOVNOJ I SREDNJOJ ŠKOLI, Članak 11. | Članak 11. prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi Nastavni plan i program i kurikulumi U Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi: Članak 27. (7) Ako dijelovi međupredmetnih i/ili interdisciplinarnih tema i/ili modula prema mišljenju agencije nadležne za odgoj i obrazovanje, imaju uključenu istaknutu odgojnu dimenziju u smislu utjecaja na osobnu izgradnju i usvajanje stavova, vrijednosti i izbora ponašanja isti se kurikulom utvrđuju izbornim sadržajem, pri čemu se može odrediti alternativni modul izbornom dijelu kurikula. Učenici i njihovi roditelji mogu odabrati onaj koji je u skladu s njihovim odgojnim pristupom i sustavom vrijednosti. PRIJEDLOG: Predlažemo da se st.7., čl. 11 (27). briše. Ukoliko je potrebno, predlažemo da se u st. 8. ovog članka dodatno definira, odnosno naglasi princip poštivanja sustava vrijednosti obitelji svih učenika škole, kao što smo naveli u prijedlogu danom za čl.2 (4), st. 9. OBRAZLOŽENJE: 1.) obrazloženje dano za članak 2. (4.) st. 9. 2.) Smatramo da se ovom odredbom dovodi u pitanje ili relativizira odgojna funkcija svih drugih predmeta i aktivnosti, jer se svakom temom koja se obrađuje utječe ili bi se trebalo utjecati na osobnu izgradnju i usvajanje stavova, vrijednosti i izbora ponašanja, pogotovo ako slijedimo definiranje ishoda učenja kao ishode na razini znanja, sposobnosti i vještina, te stavova i vrijednosti (NOK, str. 18), što kao struka podržavamo. Osim toga, upozoravamo da je nužno činiti razliku između odgojnog pristupa i sustava vrijednosti, a oboje se prepušta roditeljima i učenicima na izbor. I dok se osobne sustave vrijednosti, kulturu, tradiciju, vjeroispovijest svakog pojedinca treba i može poštovati primjenjujući principe o kojima smo govorili, nije moguće učitelju primijeniti više odgojnih pristupa odjednom. Osim toga psihologija govori o roditeljskim stilovima i pristupima , međutim oni nisu sasvim analogno primjenjivi u ustanovama odgoja i obrazovanja Kad bi svi roditelji imali dobar "odgojni pristup" ne bismo u ovom Zakonu trebali odredbe o Sigurnosti i zaštiti zdravlja u školskim ustanovama, o Obvezama zaštite prava učenika, ni o Pedagoškim mjerama zbog povrede dužnosti, neispunjavanja obveza i nasilničkog ponašanja. (14) Kurikulume ili nastavne planove i programe obveznih i izbornih predmeta, programe koji proizlaze iz međupredmetnih i/ili interdisciplinarnih tema kao posebnih predmeta i/ili modula uključujući i alternativne module donosi ministar odlukom, a fakultativni dio srednja škola. Članak 11. (27.), stavak 14. treba brisati "uključujući i alternativne module" 7. http://www.devpsy.org/teaching/parent/baumrind_styles.html https://www.parentingforbrain.com/4-baumrind-parenting-styles/ 8.http://www.jesperjuul.com/bibliography/books/category/croatia-2 9. http://www.jesperjuul.com/bibliography/books/item/od-poslusnosti-do-odgovornosti | Nije prihvaćen | Sukladno javnoj raspravi bilo je potrebno navedeni članak promijeniti na način da je u načela odgoja i obrazovanja uvršteno pravo djece na dotok informacija ili sadržaja utemeljenih na suvremenim znanstvenim i obrazovnim standardima važnim za potpun i skladan razvoj njihove osobnosti, a koje se prenose na objektivan, kritički i pluralistički način. Također, uvršteno je i pravo roditelja da isključe svoju djecu iz izbornih sadržaja koji bi kršili njihova vjerska ili filozofska uvjerenja, a koji nisu utemeljeni na suvremenim znanstvenim ili obrazovnim standardima prenošenim na objektivan, kritički i pluralistički način, u skladu s kriterijima utvrđenim Ustavom, pravom Europske unije te međunarodnim pravom, uključujući Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i Europsku socijalnu povelju. |
| 6 | Zagrebačko psihološko društvo | PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ODGOJU I OBRAZOVANJU U OSNOVNOJ I SREDNJOJ ŠKOLI, Članak 13. | Članak 13. prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi Eksperimentalni program ili kurikulum U Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi: Članak 29. (3) Eksperimentalni program ili kurikulum može donijeti školska ustanova, ministarstvo, agencija nadležna za obrazovanje ili druga institucija iz sustava odgoja i obrazovanja. PRIJEDLOG: Predlažemo da se osim navedenih institucija koje mogu predlagati eksperimentalni program ili kurikulum doda "i druge organizacije koje se bave odgojem i obrazovanjem." OBRAZLOŽENJE: Ima sve više vladinih i nevladinih organizacija koje se bave odgojem i obrazovanjem i okupljaju stručnjake kvalificirane za razvijanje i implementaciju takvih programa, a koje nisu iz sustava odgoja i obrazovanja. Ovakva odredba bi bila u skladu s Rezolucijom EU gdje se traži od država članica da potiču odgoj i obrazovanje kroz formalne i neformalne organizacije. | Nije prihvaćen | U RH obrazovanje provode ustanove, jer sukladno Zakonu o ustanovama, ako ustanove ostvaruju dobit, ta se dobit upotrebljava isključivo za obavljanje i razvoj djelatnosti. |
| 7 | Zagrebačko psihološko društvo | PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ODGOJU I OBRAZOVANJU U OSNOVNOJ I SREDNJOJ ŠKOLI, Članak 18. | Članak 18. prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi U Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi: Članak 73. (1) Na osnovi praćenja i vrednovanja tijekom nastavne godine zaključnu ocjenu na kraju prvoga polugodišta i nastavne godine iz nastavnog predmeta utvrđuje učitelj, odnosno nastavnik nastavnog predmeta, a ocjenu iz vladanja razredno vijeće na prijedlog razrednika. (2) Uspjeh učenika i zaključna ocjena za svaki nastavni predmet, kao i ocjena iz vladanja utvrđuje se javno u razrednom odjelu, odnosno obrazovnoj skupini na kraju prvoga polugodišta i nastavne godine. PRIJEDLOG: Predlažemo da se briše dio koji se odnosi na zaključivanje ocjena na polugodištu iz nastavnih predmeta i da u svrhu praćenja i vrednovanja učenik na polugodištu dobije opisnu povratnu informaciju od učitelja i/ili predmetnog nastavnika. OBRAZLOŽENJE: Zaključna ocjena trebala bi služiti komuniciranju značajnih informacija o učenikovom napretku u određenom predmetu i postignutom uspjehu. Sam proces zaključivanja može nam poslužiti u svrhu: 1) Administracije; Zaključne ocjene nam pomažu odrediti uspjeh učenika (rang) unutar svoje obrazovne skupine i je li učenik spreman za nastavak obrazovanja u višem razredu. 2) Informiranja; Zaključne ocjene nam pomažu da informiramo o učenikovom napretku sve zainteresirane (učenika, roditelje, institucije u kojima će učenik nastaviti školovanje). Zaključna ocjena predstavlja konačan zaključak o učenikovom postignuću i govori o ostvarenim obrazovnim ciljevima i ishodima. 3) Motiviranja; Mnogo učenika više radi jer su ekstrinzično motivirani željom da imaju što više ocjene i zbog straha od niskih ocjena. 4) Usmjeravanja; Ocjene pomažu učenicima, roditeljima i savjetovateljima da izaberu primjeren oblik i razinu obrazovanja. Ocjene bi trebale osigurati konkretnu i detaljnu povratnu informaciju o tome koji učenik ima potrebu za dodatnom podrškom i koju razinu zahtjevnosti obrazovnog programa će moći pratiti (prema Santrock, 2009.) . Samo zaključne ocjene osiguravaju ograničene informacije o napretku učenika i njegovom ponašanju i načinu učenja. Ocjena nam ništa ne govori o aktivnosti učenika, pokazanom interesu i generalno razini suradnje. Smatramo da bi upravo na polugodišu, kada se učenik nalazi usred obrazovnog procesa, bilo uputno ponuditi učenicima i roditeljima detaljnu opisnu povratnu informaciju o postignutome i prostoru za napredak. Zaključivanje ocjena na polugodištu nema administrativno opravdanje, učenik i roditelji dobiju jako malo informacija o samom procesu učenja, utječe samo na ekstrinzičnu motivaciju (smanjuje intrinzičnu motivaciju) i nije korisno u svrhu usmjeravanja osim kada učenik ima zaključenu nedovoljnu ocjenu iz nekog predmeta. Istraživanja pokazuju da sumativno brojčano izvještavanje na polugodištu smanjuje predanost učenju na emocionalnoj i ponašajnoj razini u idućem obrazovnom razdoblju. Zaključna ocjena na polugodištu umjesto da bude posljedica rada učenika postaje pouzdan prediktor budućeg (ne)uspjeha (Poorthuis i sur, 2015.) . Stoga, kako bi učenike dadatno motivirali i osnažili predlažemo da na polugodištu učitelji/ nastavnici daju povratnu informaciju u kojoj bi istaknuli što je učenik dobro usvojio i na kojim područjima još treba raditi. Dobro bi bilo da učenik ima priliku i evaluirati vlastiti rad i iznijeti plan za iduće polugodište i postaviti cilj koji želi postići. Cijeli ovaj proces ima za svrhu povećanje motivacije učenika i preuzimanje odgovornosti za vlastiti akademski uspjeh (prema Santrock, 2009.) Ovaj način formativnog ocjenjivanja (Kingston i Brooke, 2011) pruža mogućnost izgradnji odnosa ravnopravnog dostojanstava između učitelja/nastavnika i učenika (Juul, 2010) . Danas je većina stručnjaka u području obrazovanja suglasna da je kvaliteta odnosa između učitelja/nastavnika i učenika najvažniji prediktor školskog uspjeha (prema Robinson, 2016.) . 10. Santrock, J., W. (2009), Educational Psychology, McGraw Hill, New York 11. Poorthuis, A., M., G.; Juvonen, J.; Thomaes, S., Denissen, J., J., A. (2015), Do Grades Shape Students’ School Engagement? The Psychological Consequences of Report Card Grades at the Beginning of Secondary School, Journal of Educational Psychology , Vol. 107, No. 3, 842–854 12. Kingston, N. i Nash, B. (2011), Formative Assessment: A Meta-Analysis and a Call for Research, Educational Measurement: Issues and Practice Winter 2011, Vol. 30, No. 4, pp. 28–37 13. Juul, J. (2010) Od poslušnosti do odgovornosti, Naklada Pelago Zagreb 14. Robinson, K. (2016), Creative Schools, Penguin Books, New York | Prihvaćen | Prihvaćen prijedlog. |
| 8 | Zagrebačko psihološko društvo | PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ODGOJU I OBRAZOVANJU U OSNOVNOJ I SREDNJOJ ŠKOLI, Članak 23. | ‘Ravnatelj može rješenjem, a uz prethodnu pismenu suglasnost nadležnog Centra za socijalnu skrb i stručnog povjerenstva škole privremeno udaljiti učenika iz odgojno-obrazovnog procesa najduže do 15 dana, o čemu je dužan pisanim putem izvijestiti roditelja. Takvo rješenje ravnatelj može donijeti isključivo u slučaju ugroze fizičke sigurnosti ostalih učenika, o čemu ravnatelj treba sastaviti pisano obrazloženje.’ | Nije prihvaćen | Prijedlog nije prihvaćen. U slučaju ugroze fizičke sigurnosti ostalih učenika postupak bi trajao predugo, a cilj je izricanja udaljavanja stvaranje sigurnog okruženja za učenike i zaposlenike škole. |
| 9 | Zagrebačko psihološko društvo | PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ODGOJU I OBRAZOVANJU U OSNOVNOJ I SREDNJOJ ŠKOLI, Članak 23. | Članak 23. prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi VII. PEDAGOŠKE MJERE U Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi: Članak 84. (7) Ravnatelj može rješenjem privremeno udaljiti učenika iz odgojno-obrazovnoga procesa najduže do 15 dana, o čemu je dužan pisanim putem izvijestiti roditelja i nadležni centar za socijalnu skrb. Protiv rješenja o privremenom udaljenju ne može se izjaviti žalba. PRIJEDLOG: Predlažemo da se st. 7, čl. 23. (84.) briše ili da se formulira tako da glasi: ‘Ravnatelj može rješenjem, a uz prethodnu pismenu suglasnost nadležnog Centra za socijalnu skrb i stručnog povjerenstva škole privremeno udaljiti učenika iz odgojno-obrazovnog procesa najduže do 15 dana, o čemu je dužan pisanim putem izvijestiti roditelja. Takvo rješenje ravnatelj može donijeti isključivo u slučaju ugroze fizičke sigurnosti ostalih učenika, o čemu ravnatelj treba sastaviti pisano obrazloženje.’ OBRAZLOŽENJE: Pri izricanju pedagoških mjera, škole su “dužne uvažavati učenikovo psihofizičko stanje i njegovu dob te utvrditi sve okolnosti koje utječu na njegov razvoj” (čl. 84., st. 8 ovog Zakona). Svrha izricanja pedagoške mjere je “da se njezinim izricanjem utječe na promjenu ponašanja učenika kojem je mjera izrečena te da bude poticaj na odgovorno i primjerno ponašanje drugim učenicima. Pedagoške mjere trebaju potaknuti učenike na preuzimanje odgovornosti i usvajanje pozitivnog odnosa prema školskim obvezama i okruženju” (Pravilnik o kriterijima za izricanje pedagoških mjera, čl. 2, st. 1). Smatramo da privremeno udaljavanje iz odgojno-obrazovnog procesa učenika ne potiče na preuzimanje odgovornosti, čime se svrha pedagoške mjere ne može ispuniti. Udaljavanje učenika zakida učenika i u njegovom pravu na školovanje, pogotovo u obaveznom osnovnom obrazovanju. Potrebno je stoga precizno definirati pod kojim okolnostima ravnatelj može donijeti takvu mjeru (npr. u slučaju da učenik kojem se izriče pedagoška mjera svojim ponašanjem značajno ugrožava sigurnost ostalih učenika). Traženjem suglasnosti nadležnog Centra za socijalnu skrb i školskog povjerenstva za utvrđivanje psihofizičkog stanja djeteta, zajamčilo bi se uvažavanje okolnosti koje utječu na razvoj djeteta (pa i na ponašanje koje ugrožava druge učenike), kao i obiteljskih mogućnosti skrbi za učenika dok je privremeno udaljen iz škole. | Nije prihvaćen | Prijedlog nije prihvaćen. Djelatnik Centra za socijalnu skrb nije zaposlenik škole. Pomoć i potprora djetetu propisana je Pravilnikom o kriterijima za izricanje pedagoških mjera te isto nije potrebno propisivati Zakonom. Vidjeti čl. 5. i 6. Pravilnika o kritetijima pedagoških mjera. |
| 10 | Zagrebačko psihološko društvo | PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ODGOJU I OBRAZOVANJU U OSNOVNOJ I SREDNJOJ ŠKOLI, Članak 42. | Predlažemo ovu odredbu formulirati tako da glasi: (3) Roditelj učenika ima pravo i obvezu biti upoznat sa svim sadržajima obuhvaćenima nastavnim planom i programom, predmetnim kurikulumima i školskim kurikulumom, obveznim i izbornim nastavnim predmetima, međupredmetnim i/ili interdisciplinarnim sadržajima i/ili modulima, izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima, eksperimentalnim i posebnim programima, te dati pisanu suglasnost za sudjelovanje učenika u svim navedenim sadržajima osim u obveznim nastavnim predmetima, odnosno kurikulumima, međupredmetnim i/ili interdisciplinarnim sadržajima i/ili modulima. | Djelomično prihvaćen | Nakon javne rasprave navedeni stavak glasi: Roditelj učenika ima pravo i obvezu biti upoznat sa svim sadržajima obuhvaćenima nastavnim planom i programom i školskim kurikulumom objavljenim na mrežnim stranicama škole: obveznim i izbornim nastavnim predmetima, međupredmetnim i/ili interdisciplinarnim sadržajima i/ili modulima, izvannastavnim, eksperimentalnim i posebnim programima, te dati pisanu suglasnost za sudjelovanje učenika u svim navedenim sadržajima osim u obveznim nastavnim predmetima. |
| 11 | Zagrebačko psihološko društvo | PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ODGOJU I OBRAZOVANJU U OSNOVNOJ I SREDNJOJ ŠKOLI, Članak 42. | Članak 42. prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi XV. PRAVA I OBVEZE RODITELJA U Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi: Članak 135. (3) Roditelj učenika ima pravo i obvezu biti upoznat sa svim sadržajima obuhvaćenima nastavnim planom i programom i školskim kurikulumom: obveznim i izbornim nastavnim predmetima, međupredmetnim i/ili interdisciplinarnim sadržajima i/ili modulima, izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima, eksperimentalnim i posebnim programima, te dati pisanu suglasnost za sudjelovanje učenika u svim navedenim sadržajima osim u obveznim nastavnim predmetima. PRIJEDLOG: Predlažemo ovu odredbu formulirati tako da glasi: (3) Roditelj učenika ima pravo i obvezu biti upoznat sa svim sadržajima obuhvaćenima nastavnim planom i programom, predmetnim kurikulumima i školskim kurikulumom, obveznim i izbornim nastavnim predmetima, međupredmetnim i/ili interdisciplinarnim sadržajima i/ili modulima, izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima, eksperimentalnim i posebnim programima, te dati pisanu suglasnost za sudjelovanje učenika u svim navedenim sadržajima osim u obveznim nastavnim predmetima, odnosno kurikulumima, međupredmetnim i/ili interdisciplinarnim sadržajima i/ili modulima. OBRAZLOŽENJE: 1.) obrazloženje dano za članak 2. (4.) st. 9. 2.) Prema predloženom čl. 42 (135., st. 3), roditelj učenika daje pisanu suglasnost za sve navedene sadržaje osim obveznih nastavnih predmeta, iz čega proizlazi da su izborni svi međupredmetni i interdisciplinarni sadržaj, neovisno o prethodnom mišljenju agencije nadležne za odgoj i obrazovanje o istaknutoj odgojnoj dimenziji u smislu utjecaja na osobnu izgradnju i usvajanje stavova., čime je ovaj članak u neskladu s čl. 27., st. 7. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi Međupredmetne teme su u NOK-u definirane na sljedeći način: "Planiranje i ostvarivanje međupredmetnih ili interdisciplinarnih tema pridonose međusobnomu povezivanju odgojno-obrazovnih područja i nastavnih predmeta u skladnu cjelinu. Njima se razvijaju različite temeljne kompetencije učenika. Međupredmetne su teme obvezne u svim nastavnim predmetima i svi nositelji odgojno-obrazovne djelatnosti u školi obvezni su ih ostvarivati. Zato je važno voditi računa o njima tijekom kurikulumskoga programiranja u jezgrovnome i razlikovnome dijelu. Škole imaju mogućnost razrađivati predložene međupredmetne teme i osmisliti načine na koje će ih ostvariti. Međupredmetne teme škole mogu ostvariti na više načina. Učinkovitost razvoja međupredmetnih kompetencija učenika veća je kada se, osim ugradbe u pojedine predmete, ostvaruju zajedničkim projektima ili modulima. " Iz toga proizlazi da su sadržaji međupredmetnih tema prvenstveno sadržani u svim nastavnim predmetima, a sugerira se mogućnost ostvarivanja i kroz zajedničke projekte ili module. Dakle, nije moguće tražiti roditeljsku suglasnost za međupredmetne teme, ako su one sastavni dio obaveznih predmeta. 3.) Od roditelja se ne traži suglasnost za neposredan odgojno-obrazovni rad stručnih suradnika. Oni obavljaju svoje odgojno-obrazovne zadaće u skladu sa Zakonom, statutom škole i godišnjim planom i programom škole. Predlažući da se od roditelja dobije suglasnost na sve aktivnosti učenika osim za obavezne predmete, dovodi se u pitanje i neposredni odgojno-obrazovni rad stručnih suradnika s učenicima što je njihova zadaća definirana u članku 101. Zakona o odgoju i obrazovanju u kojem se ne predlažu izmjene u ovoj javnoj raspravi. Kako iskustva školskih psihologa govore o tome da su se i do sada neki roditelji (u pravilu oni koji nisu djelovali u najboljem interesu djeteta) pozivali na pravo da se s djetetom može razgovarati isključivo u nazočnosti roditelja (što je odredba u Protokolu o postupanju u slučajevima nasilja i odnosi se na službe izvan škole, a ne u školi), smatramo potrebnim naglasiti da za neposredan odgojno-obrazovni rad stručnih suradnika s učenicima nije potrebno tražiti suglasnost roditelja. U mišljenju Pravobraniteljice za djecu upućenom školama 14. srpnja 2009. vezano za potrebu pribavljanja suglasnosti roditelja pri psihološkoj obradi djeteta i kontakta stručnih suradnika s djetetom (prethodno je zatraženo ekspertno mišljenje Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Hrvatske psihološke komore), ističe se sljedeće: “pri tome ne bi trebala biti potrebna suglasnost roditelja, koja se ne traži niti za izvođenje pojedinih predmeta, razgovor razrednika i predmetnih nastavnika s djecom, ili primjenu tehnika podučavanja u školi, kao što se ne traži niti za ambulantnu liječničku obradu djece.” Predlažemo i da se ne uvode alternativni programi za sadržaje koji su vrijednosno određeni (vidi obrazloženje za članak 4.) 4.) Primjenom čl. 42. (135.), st. 3., građanski i zdravstveni odgoj nužno bi postali izborni sadržaji. Zdravstveni odgoj kroz 4 modula pokriva teme zdravog života, prevencije nasilničkog ponašanja, prevencije ovisnosti, spolno rodne ravnopravnosti i spolno odgovornog ponašanja, dok se građanskim odgojem 'uređuju svi aspekti života i rada u školi, što, osim nastave, uključuje demokratsko upravljanje školom, suradnju škole i lokalne zajednice te uspostavu demokratske školske kulture kao odgovarajućeg konteksta učenja za građanstvo’ (Kurikulum građanskog odgoja, 2012.). O razlozima da se ovakve teme obrađuju u školi bilo je već rečeno u obrazloženju danom za čl. 2. (4.), st. 9., a o nužnosti govore i istraživanja o stavovima, vrijednostima i znanjima mladih u Hrvatskoj koja pokazuju i zabrinjavajuću razinu nepoznavanja vlastitih prava i odgovornosti, načina funkcioniranja institucija vlasti kao i sklonost prema autoritarnim i nedemokratskim postupcima u određenim situacijama. Izbornost ovih sadržaja bi dovela u pitanje provođenje cilja odgoja i obrazovanja u školskim ustanovama, kako ga definira čl. 4, st. 3. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi: 'odgajati i obrazovati učenike u skladu s općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima, ljudskim pravima i pravima djece, osposobiti ih za življenje u multikulturalnom svijetu, za poštivanje različitosti i toleranciju te za aktivno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom razvoju društva'. Stajalište Ustavnog suda RH iz Odluke U-II-1118/2013 i dr. od 22. svibnja 2013. u sklopu postupka za ocjenu suglasnosti Kurikuluma zdravstvenog odgoja s Ustavom Republike Hrvatske navodi: “Pravo na obrazovanje i pravo roditelja da samostalno odlučuju o odgoju i obrazovanju djece zajamčeno je Ustavom. Članak 63. stavci 1. i 2. Ustava glase: »Članak 63. Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece. Roditelji su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti. (...)« Sukladno tome, Ustav roditeljima jamči pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju svoje djece, ali istodobno uspostavlja njihovu odgovornost kad je riječ o pravu svakog djeteta na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti. To znači da su pravo odnosno sloboda roditelja da samostalno odlučuju o odgoju svoga djeteta ograničeni pravom samog djeteta da razvoj njegove osobnosti bude potpun i skladan. Nesporno je da iz tog prava djeteta proizlazi i obveza države da ustroji takav javni školski sustav koji će osigurati potpun i slobodan razvoj djetetove osobnosti. (v. točku 12.2. obrazloženja ove odluke).' (…) 12.2. Sukladno tome, postoje pozitivne obveze države u području javnog školskog sustava u smislu članka 63. stavaka 1. i 2. Ustava i članka 2. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Iz odgovornosti roditelja da osiguraju pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti proizlazi i obveza države da pri oblikovanju nastavnih programa uvažavaju različita uvjerenja roditelja te njihovo ustavno pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju vlastite djece. Tu ustavnu obvezu država može provesti samo tako da u proces oblikovanja nastavnih sadržaja uključi roditelje. Prema tome, omogućavanje sudjelovanja roditelja u procesu oblikovanja nastavnih sadržaja ustavna je obveza države proceduralne naravi, a posebno je naglašena kod nastavnih sadržaja s kojima su povezana različita »uvjerenja« odnosno »vjerovanja« roditelja u značenju opisanom u točki 12.1. obrazloženja ove odluke. Konačno, već je rečeno da je odgovornost roditelja u smislu članka 63. stavka 2. Ustava ograničena pravom djeteta na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti. To ujedno znači da roditelji nemaju pravo držati djecu u neznanju i sprečavati im dotok temeljnih informacija ili sadržaja važnih za potpun i skladan razvoj njihove osobnosti. U tom je smislu zadaća javnog školskog sustava da bude neutralan i da u uravnoteženom nastavnom programu, u suradnji s roditeljima, omogući djeci temeljne informacije koje moraju biti prenesene na objektivan, kritički i pluralistički način.” Smatramo da ovo stajalište Ustavnog suda omogućava roditeljima sudjelovanje u procesu oblikovanja nastavnih sadržaja, no ne i u njihovoj provedbi. 5.) Osim svega navedenog, praktična primjena čl. 42. (135.), st. 3. dovela bi u pitanje i odredbu o sigurnosti i zaštiti zdravlja u školskim ustanovama (članak 67. Zakona o odgoju i obrazovanju). Izuzimanje određenog dijela učenika od pohađanja sadržaja za koje njihovi roditelji nisu dali pisanu suglasnost značilo bi da škole moraju osigurati osobu koja bi za vrijeme provođenja tog sadržaja brinule o njihovoj sigurnosti, pogotovo mlađih učenika. Osim toga, primjena ovog članka dovela bi i do pojačanog administrativnog opterećenja razrednika - sakupljanjem pisanih suglasnosti za sve sadržaje osim obveznih nastavnih predmeta, a to uključuje izuzetno velik broj svih aktivnosti predviđenih školskim kurikulumom, poput sudjelovanja učenika u eko-projektnom tjednu, nastupu na školskoj priredbi, večeri matematike, maskenbalu, radionici o profesionalnoj orijentaciji, gostovanju pisaca u školskoj knjižnici i slično. Primjena ovog članka mogla bi dovesti i do pojave da učitelji i stručni suradnici zaziru od implementacije pojedinih ciljeva i načela odgoja i obrazovanje (npr. čl. 4, st. 3 Zakona o odgoju i obrazovanju), posebno u slučaju poučavanja o ljudskim pravima manjinskih skupina o kojima postoji društveni prijepor (primjerice pravima LGBT osoba, izbjeglica, nacionalnih manjina i sl.). 15. Pismeno mišljenje Pravobraniteljice za djecu uspućenog školama 14. srpnja 2009. vezano za potrebu pribavljanja suglasnosti roditelja pri psihološkoj obradi djeteta i kontakta stručnih suradnika s djetetom 16. izvor i pregled istraživanja http://goo.hr/good-inicijativa/polazista/ 17. https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2013_05_63_1257.html | Djelomično prihvaćen | Nakon javne rasprave navedeni stavak glasi: Roditelj učenika ima pravo i obvezu biti upoznat sa svim sadržajima obuhvaćenima nastavnim planom i programom i školskim kurikulumom objavljenim na mrežnim stranicama škole: obveznim i izbornim nastavnim predmetima, međupredmetnim i/ili interdisciplinarnim sadržajima i/ili modulima, izvannastavnim, eksperimentalnim i posebnim programima, te dati pisanu suglasnost za sudjelovanje učenika u svim navedenim sadržajima osim u obveznim nastavnim predmetima. |