Glazba i ironični seksizam
„Mislim da mnogo ljudi oklijeva prozvati seksizam u glazbi jer im ga je lakše ignorirati i to me stvarno deprimira. Ljudi ne misle da je toliko važno govoriti o tome jer se žene u glazbi ne shvaća ozbiljno. A čak i kad prozovem ljude zbog seksističkih sranja koje naprave ili kažu, uplašim se jer se žene uči da ne uzrujavaju muškarce, i netko će vam sigurno reći da radite dramu od nečega što ni ne postoji. Ljudi će uvijek invalidirati vaše osjećaje i iskustva i protiv toga se vrlo teško stalno boriti. Ali to je uvijek bio problem s glazbom, i nisam sigurna je li sad posebno gore ili bolje nego što je bilo prije. Mislim da ljudi samo pronalaze nove načine da budu seksisti, čini se da je to jedina stvara koja se mijenja.“
Ovo je citat iz intervjua koji je za Drowned in Sound prošli mjesec dala Alanna McArdle, pjevačica grupe Joanna Gruesome. O seksizmu u glazbi proteklih su tjedana govorile i Neko Case, Jen Calleja iz grupe Feature te razne glazbenice u tekstu Allison Crutchfield.
Alanna McArdle, izvor: totallyradio.com
Nikad se nisam bavila glazbom, niti planiram jer nisam sadist, ali od pubertetskih godina do danas provela sam vjerojatno tjedne stojeći u publici pred različitim glazbenicama i glazbenicima. Koliko god volim ići na koncerte, koliko god radosti u njima pronalazim i koliko god prostore u kojima ih slušam i gledam doživljavam kao svoje, savršeno razumijem o čemu McArdle i ostale govore. Razumijem to jer sam više puta stajala pred pozornicom i slušala šaljiva muška dobacivanja izvođačicama na stejdžu („Skini se!“), kao i rasprave o tome koju bi od dvije ili više njih radije barili nakon koncerta. Razumijem jer se glazbenice prije zagrebačkih koncerata prečesto najavljuje kao da pripadaju nekom vrlo specifičnom, vrlo egzotičnom žanru. Razumijem, na kraju, jer izvještaji s tih koncerata nerijetko počinju ovako:
Da ne okolišamo bespotrebno i previše, muškarac naprosto voli vidjeti zgodnu ženu, što je pravilo koje ne ovisi ni o kakvim promjenama konteksta osim onih seksualne preferencije. Muzika nije nikakva iznimka, dapače, iako jest barem malčice ironično kako se i u tome sigurnom okrilju, u koje smo kao njonjavi tinejdžeri i pobjegli da bismo se pjesmama koje nas razumiju tješili od problema izazvanih curama i njihovim postojanjem, volimo razveseliti zanosnim ženama. Ženski bend nekako uvijek prati i pitanje koliko su njegove članice lake na oku – naravno, nismo baš toliko površni da bismo muziku koja nam se sviđa otpisali zato što je stvaraju djevojke koje nam se ne sviđaju, ali uvijek je ljepše paketu dodati i plusove članstva koje bismo gledali i da ih ne želimo slušati. Dum Dum Girls, koje su preksinoć u Purgeraju odsvirale vrlo sladak koncert, neporecivo spadaju u ovu drugu skupinu zgodnih cura koje sviraju zgodnu muziku, odnedavno još pojačane i novom basisticom Malijom James, koja se u svoje slobodno vrijeme, kako kaže internet, bavi manekenstvom. Vidiš ti šta je Amerika, ja uopće ne mogu ni zamisliti hrvatsku manekenku koja bi makar samo i znala za neke opskurne grupe tipa The Ramones ili The Supremes, a kamoli zasvirala u nezavisnom rock’n’roll bendu. Dobro, mogu. Ovo prvo.
Autor izvještaja, relativno mladi doajen hrvatskog glazbenog novinarstva, nije vidio problem u ovim rečenicama. To je zato što nikad nije morao brinuti o tome hoće li čitatelji imati problema s perspektivom koju predstavlja u tekstu – podrazumijeva se da će je razumjeti jer se podrazumijeva da su muškarci. Ako nisu muškarci, onda su bar žene koje razumiju da je sve to samo kompliment i malo dobre stare boys will be boys zabave. U tekstovima o glazbenicama ipak je ključno ustanoviti kolike su šanse da se recenzent u njih zaljubi.
Izvor: ejournals.library.ualberta.ca
Takvi se tekstovi ne obraćaju meni, ali uvijek me podsjećaju koje je moje mjesto i koliko se u malom svemiru ovdašnje glazbene scene neki osjećaju ugodnije, više doma od drugih.
Slično se osjećam i kad pijani momak iz publike glazbenici viče što sve treba raditi s njegovim penisom iako je vidno uznemirena i uplašena, a kasnije se to prepričava kao šaljiva anegdota.
Slično se osjećam kad dođem doma nakon koncerta na kojem sam u prvom redu s mnogo drugih djevojaka umirala od sreće i na internetu pročitam ovakve komentare:
To su tek dva svježija primjera iz zagrebačkih klubova, igrom slučaja s koncerata rodno najosviještenijeg organizatora. Ovaj s Facebooka, gdje je u nastavku rasprave komentatore kritizirao drugi izvođač te večeri, da bi ga se onda ismijavalo jer ne razumije humor, savršeno ilustrira suvremeni ironični seksizam.
Za razliku od običnih seksista koji imaju neskriveno rudimentarne poglede na rodove i njihove uloge, ironični seksisti njeguju imidž intelektualizma s primjesama sirovosti. Ta se sirovost manifestira u obliku seksističkih „šala“ ili govora (žene = kurve, pičke, drolje, itd.) koji govornicima daje štih kula i buntovništva. Jer je svijet pretolerantno, presretno i previše politički korektno mjesto pa ga treba prodrmati ironičnim omalovažavanjem žena.
Postoji jedna stvar o humoru koju mrzitelji političke korektnosti često zaboravljaju: humor ne nastaje u vakuumu. Humor nije nešto sveto i nedodirljivo. Humor je konstrukt koji izrasta iz kulture i uz kulturu i neprestano evoluira. Kao i sve drugo, humor je izraz moći, ili nemoći. Subverzivni i zaista efektni humor uvijek je onaj koji se iz pozicije nemoći ruga moćnome, nikada obrnuto.
Ironični seksizam ili seksistička ironija dvaput pokazuje svoje sljepilo na vlastitu moć, odnosno vlastitu neduhovitost. Prvi put kad se seksistička ili mizogina šala priča – jer ne prepoznaje da je patrijarhat tu ironiju odavno kooptirao, da je pokvarena i da u njoj nema nikakvog subverzivnog naboja, pa tako ni humora. Drugi put kad se one koje se ne smiju uvjerava da ne razumiju šalu, odnosno da ne razumiju da je šala šala, i upravo one, a ne oni koji se loše šale, postaju problem i ubojice zabave. Jer se podrazumijeva da kao žena moram naučiti čitati sve u tuđem šaljivom/seksističkom kodu. Štoviše, podrazumijeva se da to već znam, i odbijam samo zato što želim raditi probleme.
Istina je da znam, a odbijam zato što sam umorna od toga da empatično, nenaporno, nezlonamjerno i u njihovom kodu čitam postupke ljudi kojima nikad ne pada na pamet gledati svijet iz moje perspektive. Zlo mi je od toga da me kultura i društvo sustavno uvjeravaju da moja perspektiva zaista jest sporedna. I vrlo mi se nemetaforički povraća od smiješenja i imanja razumijevanja za neduhovite, nemaštovite ljude.
Odbijam opravdavati gore spomenuta muška ponašanja alkoholom i humorom, ali vjerujem da svi oni imaju prijateljice (i prijatelje) koje se smiju iz pristojnosti, koje ih ne prozivaju iz pristojnosti i koje ne žele gnjaviti svoje inače tako drage frendove. I potpuno ih razumijem. Mnogo je lakše kritizirati strance nego prijatelje. Feministički smisao za humor nije praktičan. Ako želimo biti voljene, moramo biti kul; moramo kužiti šalu. Ako želimo uspjeti, moramo se smijati zajedno s dečkima.
Osobno sam završila s tim. Objesila sam osmijeh o klin. Više mi se ne da smijati, ni smiješiti, ni šutjeti. Jer nije smiješno. 2014. je, više nikako ne može biti smiješno – radi se o najstarijoj i najdosadnijoj šali na svijetu.
Napokon! (mi se ispunio san da jednom završim na Mufu, samo što mi je krivo što tekst u kojem me se spominje nije ni za zrnce smisleniji od onoga u kojem se zbog sličnog krimena napadalo Salu Dragaša)
Prvo što me vrijeđa je što se u neposrednom uvodu prije citiranja dijela mojeg teksta navodi dobacivanje Skini se! iz publike, što se htio ne htio nužno onda povezuje s citatom koji slijedi. Kao netko tko nikada, ni na jednome od milijardu koncerata na kojima sam bio, tu pizdariju nisam dobacio, moram protestirati. Ono što me, međutim, najviše vrijeđa nespominjanje je mojeg imena i prezimena u tekstu, iako bi link na moj tekst mogai biti dovoljan. Dobro, vrijeđa me i tvrdnja da sam relativno mlad, očito ruganje mojoj starosti.
Perspektiva prvog odlomka mojeg teksta ne podrazumijeva da će je shvatiti svi čitatelji zato što su svi među njima muškarci nego da će je shvatiti oni čitatelji koji jesu muškarci, što temeljim na – možda manjkavoj u sociološkom smislu – metodi razgovora s milijunima muškaraca na milijunima koncerata. Komplimentiranje nečijoj ljepoti zaista jest kompliment, kao što je to i kommplimentiranje nečijoj glazbeničkoj vještini, što nakon citiranog uvodnog pasusa u svojem tekstu činim na dodatnih 5-6 ili više kartica, što bi ipak trebalo pokazati kako u tekstovima o glazbenicama nije ključno ustanoviti kolike su šanse da se u njih recenzent zaljubi. Samo što priznanje tog ostatka teksta ne bi išlo ruku pod ruku s poantom koja se pokušava naglasiti lošim izborom citiranog primjera.
Da, vrijeđa me i tvrdnja da sam recenzent, kad sam u svojim tekstovima – a pretpostavit ću da ih autorica poznaje, samo zato jer poznaje ovaj sporni – više puta navodio da se ne smatram ni novinarom ni recenzentom nego kroničarem osobnih doživljaja zagrebačkih koncerata. A zaljubiti se može i u nečije sviranje, ako ćemo o zaljubljivanju u glazbenice.
No, ako je autorici iz razumljivih razloga uvrijeđenosti bilo teško doći do samog kraja teksta, neposredno nakon citiranog odlomka priznajem da je logika koju dotad iznosim u tekstu seksistička. Iako nisam seksist. Što je vjerojatno glavni razlog zašto u opuštenom svakodnevlju reakcija na glazbenice prepoznajem neželjeni seksizam, koji, valjda ima smisla, nešto opširnije dodirujem upravo u tekstu koji se glazbenicama bavi. Priznajem kako je uz cilj ukazivanja na izlišnost takvih pristupa jedan od ciljeva bio i pokazati kako nije svako uočavanje zgodne i privlačne cure seksizam.
Autorica u tekstu dalje iznosi i razliku između običnih i ironičnih seksista, što me dodatno uvrijedilo jer je nakon citiranja mojeg teksta logično očekivati da i ja osobno pripadam jednom od te dvije skupine. Niti sam običan, niti ironičan seksist, jer ne njegujem imdiž intelektualizma s primjesama sirovosti, a žene ne nazivam kurvama i droljama.
Više mi se ne da.
Ali ispriku svejedno molim. Ne nužno i zahtijevam, to bi bilo malo seksistički, kao muškarac od žene. Ili je i ovo loša šala? Ili je tek ovo loša šala, jer u svojem tekstu uopće nisam ni pokušavao biti šaljiv, pa ne razumijem kako se on može naći u istom tekstu koji, s pravom, kritizira seksističke i mizogine šale?
Tužno.
dragi gorane,
za početak, žao mi je što te moj tekst toliko osobno uvrijedio. to mi nije bila namjera, kao što ni sintagma “relativno mlad” nije trebala biti uvredljiva nego precizna.
kao drugo, tvoj sam tekst o dum dum girls cijeli (do kraja!) pročitala još 2012. i ostavila komentar, koji je u redizajnu nestao. i tada i sad taj je tekst bio i ostaje uvredljiv i seksistički. umjesto da mi objašnjavaš zašto nije takav, vjeruj meni i nizu drugih žena koje za to imamo bolji osjećaj od tebe – seksistički je. pogriješio si, krivo si procijenio, i sad te netko zbog toga prozvao, kao što to nekad biva u životu. umjesto da se duriš i dokazuješ mi da me tvoj izvještaj ne bi trebao vrijeđati, pokušaj shvatiti zašto on to svejedno čini.
kao treće, ovo nije tekst o tebi, ovo je tekst o ženskom doživljaju seksizma, koji je uvijek kolažne prirode i čini ga masa nepovezanih rečenica i postupaka za koje su često zaslužni muškarci koji nemaju loše namjere i ne misle ništa loše, ali iz nespretnosti, manjka znanja ili, najčešće, nedovoljnog interesa i lijenosti naprave i kažu vrlo pogrešnu stvar. dakle, ovo nije tekst o tebi, gogi pavlovu, nego tekst u kojem je užasan paragraf iz uvredljivog teksta poslužio kao ilustracija jednog od takvih trenutka seksizma s kojima se žene svakodnevno mnogo puta susreću.
kao četvrto, svi primjeri koje sam u tekstu navela instance su seksizma. ovo nije seksistička olimpijada. to što misliš da je tvoj izvještaj manje seksistički od vikanja “skini se” pa te vaše pojavljivanje u istom tekstu vrijeđa promašena je i nekonstruktivna reakcija. ako zaista nisi i ne želiš biti seksist, razmisli o kritici koja ti je upućena umjesto da je nadureno odbaciš i rangiraš seksizam.
kao peto, svoje učenje počni tako što ti više nikad neće pasti na pamet da tekst o ženskom životu i iskustvu seksizma nazivaš slabim, loše argumentiranim i tendencioznim, pritom ga uopće ne shvativši, te onda od njegove autorice tražiš ispriku, jer je ta razina bahatosti jednostavno neprihvatljiva.
” Slobodno me optužite za muški šovinizam i mizoginiju, jer bi mi i taj crni biljeg bio sitna cijena za uživanje u ovoj muzici, ali jasno se nameće zaključak kako je Bernays Propaganda loš bend samo zbog žene, Kristine, koja preostalu trojicu priječi češće rafalnom paljbom osvajati vrhove gitarskog panteona. Serem, naravno, daleko od toga da je Bernays Propaganda loš bend, nije uopće, i odmah se ispričavam Kristini, ali njihov se nešto uobičajeniji post-punk u mojem sistemu vrijednosti, a taj mi je kod procjenjivanja i pisanja jedini bitan, ipak nalazi znatno niže od punk-rocka koji svira XAXAXA. ”
(autor GP, link na tekst: http://ow.ly/xU19e)
Now, you asked for it. 😉 Da se čovjek tri puta nasmije. Ha. Ha. Ha. I ponada da možda tri puta razmisliš prije nego što se opet javno primiš tipkovnice. Vrijeme je da preispitaš taj tvoj sistem “vrijednosti”, što je (jasno se nameće zaključak) jedino loše u cijeloj priči.
Ispravak: evo funkcionalan link za sporni Goranov tekst koji citiram.
http://ruralnagorila.wordpress.com/2011/06/27/sakam-toj-zvukot/
Možda će odabir još jednog, naročito simptomatičnog citiranog primjera, Gorana uvjeriti da se s punim pravom našao u ovom kontekstu. Njegova pogreška je posve namjerna, svjesna, kronična i nema govora o izigravanju slučajne žrtve i traženju isprika. Naravno, ako mu dozvoli njegovo tvrdokorno odbijanje prihvaćanja vlastite patologije, koja je apsolutno neprihvatljiva u sferi javnog diskursa.
Više ne toliko draga Lano,
uopće mi nije jasno zašto sam očekivao iole argumentiran odgovor. Razočaran sam i u sebe i u tebe. Vjerovao sam da su otklizavanja u površnost koja piše iz cilja a ne do njega zapravo iznimke u korpusu tekstova koji iznimno cijenim, ali izgleda da sam pogriješio.
Nisam te pokušavao uvjeriti da te moj tekst ne treba vrijeđati, nego samo da nije seksistički te da ne zaslužuje biti postavljan u kontekst s vikanjem Skini se! i osobama koje žene nazivaju kurvama. Tvoj je doživljaj tvoja osobna stvar, ali on kao takav zaista ne mora korespondirati s realnošću. Kao ni moj.
“to što misliš da je tvoj izvještaj manje seksistički od vikanja “skini se”” – ovo nema nikakvog smisla jer ja upravo uopće ne mislim da je moj tekst iole seksistički, a bome ni to vikanje u svojem komentaru nisam proglasio seksističkim. Iako mislim da jest, doduše nešto manje nego jednostavno moronsko.
Ponovno sam preletio priručne mi teorije feminizma i seksizma i nisam baš shvatio koliko veze tvoja netolerantna mizandrična površnost ima sa svime što o tome znam. A ako i griješim, nije li proglašavanje nečije pogreške seksističkom samo zato što je osoba koja je pogriješila muškarac zapravo pravi seksizam? Monopoliziranje uvrijeđenosti pronalaskom seksizma i tamo gdje ga nema nema nikakve veze s feminizmom, što kao feminist dobro znam.
I samo napomena da dalje ne mislim komentirati, ne zato što ne cijenim tvoje pravo na raspravu i na svoje mišljenje, nego zato što je izgleda izvjesno da se nećemo složiti. Uz moje isprike tebi ako sam te ičim uvrijedio, pozdrav.
ne, ne možeš me uvjeriti da taj tekst nije seksistički iako vjerujem da tvoja namjera nije bila da bude takav.
ali budući da ne vidiš problem ni u onom dragaševom tekstu, jasno je da se nimalo ne slažemo oko toga što je sve seksizam.
za tebe ga sigurno nema ni ovdje http://www.dailydot.com/entertainment/neko-case-playboy-tweet/ jer zamisli, oni su za neko case samo rekli da je “woman in music”.
žao mi je što ti nisam ponudila argumente i dokaze, ali ako sam ne vidiš koliko je omalovažavajuć i stereotipan tvoj pristup i glazbenicama i manekenkama i ženama općenito u dotičnom tekstu i ako ti nije jasno da se o muškim glazbenicima nikada ne piše na takav način – što znači da muškarce i žene u glazbi tretiramo različito, što znači da je to primjer seksizma – ja stvarno ne znam kako ti mogu pomoći.
isječak casperova teksta je neupitno i vrlo klasično, a u toj klasičnosti onda i “bezazleno”, seksistički tako da sve obrane samo pokazuju razinu sljepila.
al htjela sam ostavit komentar na ovaj dio: “(ironični seksizam) govornicima daje štih kula i buntovništva. Jer je svijet pretolerantno, presretno i previše politički korektno mjesto pa ga treba prodrmati ironičnim omalovažavanjem žena.” – odlično, very well said. vrlo potreban tekst!
Ja također osjećam potrebu da prokomentiram tekst. Prije svega jer imam više razloga osjećati se prozvanim od Goge Pavlova, obzirom na to da sam kudikamo veći seksist. Redovito se nasadim u prvi red i fleksam mišiće na gigovima na kojima zgodne cure sviraju, “dobra pička” mi stoji među bookmarcima u vokabularu, a jedini razlog zbog kojeg ne dobacujem “Skini se” je to što znam da to može rezultirati svim opcijama ovog svijeta osim ispunjenja zahtjeva. Činjenica da sam neizmjerno kul i zabavan te svoj seksizam umijem kvalitetno plasirati, ne znači da moje ponašanje nije štetno.
Po meni je ovo najvažniji tekst do sada na Mufu. Prije svega – obraća se svojoj “sceni” u nekakvoj najširoj definiciji. muf.com.hr nema potencijal promijeniti stavove Average Joea/komentatora na Indexu jer tamo ne pripada niti je u stanju obratiti se se takvima na njihovom jeziku. Preispitivanje mlade, obrazovane i kul ekipe, nas, nešto je što u potpunosti podržavam. Ja bih tako negdje napisao i obrazložio svoj stav da je Analena mediokritetni, mlitavi adult-oriented pank bez ikakve oštrice i opasnosti. Dajem sebi to pravo jer mislim da je njihov rad štetan i ne želim da postanu uzor nekome. I opet ne vjerujem da bih naišao na ovakav backlash kakav se desio Mufu.
Iznenađen sam da je Pavlov ovako reagirao. A mislio sam da ja o sebi imam previsoko mišljenje.
Druga stvar koja mi se sviđa u tekstu je što se ukazuje na konkretna djela konkretnih ljudi. Volim upiranje prstom. To mi je pank. U Hrvatskoj se to rijetko događa. Hardcore bandovi pjevaju o generičkim političkim problemima koji su svima prihvatljivi. Koliko je bendova napisalo pjesmu protiv Bad Blue Boysa? Ili nekog od nazi kretena koji se pojavljuju na gigovima. Muf ispada more punk than your band.
Na koncu, zamjeram tekstu rezigniran ton kojim je napisan. Kao takav je, uostalom i najavljen – feminist killjoy i sve to. Kužim.
Ali.
Osim što otvara prostor glupanima da reagiraju sa procjenama koliko ko jebe, otupljuje objektivnu argumentaciju jer je preobojen. Ja to na svom sajtu radim stalno, ali to činim zbog toga što nemam nekakvu misiju i cilj. U ovakvim slučajevima uvijek sam za pisanje hladne glave – to nekako ispravno usmjeri i diskusiju koja uslijedi.
Nije da ću nakon ovog teksta raditi na svom seksizmu, imam daleko štetnijih mana kojima se također ne bavim, ali zanimljivo mi je pročitati kakve posljedice može imati nešto što kažem ili učinim.
Poanta teksta je, svi smatraju da je moja perspektiva sporedna, a ja mislim da nije i to ću vam dokazati na primjeru Goge Pavlova. Tvoja perspektiva nije ništa posebnija od moje ili Pavlovljeve, buhuu life’s hard, wear a helmet. Ako te smeta recenzija, možeš prestat klikat na sajt, možeš napisat svoju sa svojim pogledom na koncert ili album, ili ne moraš, ali koristiti Gogu da bi dala svijetu do znanja da i ti imaš stav je malo jadno. Ispričajte me idem prebit ženu pa na koncert raspravljat s ekipom o pičkama na stejđu.
ajme, došao si obraniti prijatelja! preslatko!
pitanje: jesu li u pripremi bedževi ili majice? ako primate prijedloge, ja bih rado nešto sa “I Stand With Gogo” ili “GOGINA ISTINA” za uspomenu.
što se tiče napisanog, savjetovala bih da sljedeći put prije komentiranja prvo s razumijevanjem pročitaš tekst.
Ne branim prijatelja nego imam osjećaj da ti je dosadno u životu i da ocigledno nemaš prevelikih briga pa si ih sama stvaraš ne bi li si dala na važnosti. Liječiš neke druge komplekse pod maskom feminizma, sto je jadno.
“There is a desire to believe that women become feminists because they are unhappy. This desire functions as a defense of happiness against feminist critique. This is not to say that feminists might not be unhappy; becoming a feminist might mean becoming aware of just how much there is to be unhappy about. Feminist consciousness could be understood as consciousness of unhappiness, a consciousness made possible by the refusal to turn away. My point here would be that feminists are read as being unhappy, such that situations of conflict, violence, and power are read as about the unhappiness of feminists, rather than being what feminists are unhappy about.”
http://sfonline.barnard.edu/polyphonic/print_ahmed.htm
“Poanta teksta je, svi smatraju da je moja perspektiva sporedna, a ja mislim da nije i to ću vam dokazati na primjeru Goge Pavlova.”
gogo u tekstu uopće nije u prvom planu, čak ni njegova osoba. sama kritika je u prvom planu, točnije jedan njen dio koji eksplicitno ukazuje na seksizam u glazbenoj kritici ili seksuzalizaciju žene (bolje reći ženskog tijela) na sceni gdje i kad ona gubi svoju osobnost i postaje produkt muške maštarije. ništa manje ponižavajuće u profesionalnom smislu (govorim o glazbenoj kritici) nije za napisati o nekom muškom glazbeniku, npr. “glazba mu ima tu nijansu suicidalnosti, pa se nadajmo da neće završiti kao cobain”.
“Tvoja perspektiva nije ništa posebnija od moje ili Pavlovljeve, buhuu life’s hard, wear a helmet.”
u pravu si!
“Ako te smeta recenzija, možeš prestat klikat na sajt, možeš napisat svoju sa svojim pogledom na koncert ili album, ili ne moraš, ali koristiti Gogu da bi dala svijetu do znanja da i ti imaš stav je malo jadno.”
ako uzmemo u obzir da je gogo sad riješena stvar i da problem nije on nego tekst, ovo sam pročitala otprilike kao: šuti i okreni glavu. upravo taj tvoj komentar vidim kao klasični primjer seksizma. može se ići i dalje, prebaciti ovaj tvoj komentar u neku manje lagodnu situaciju za žene… recimo, pijani frajer koji ti, hajde, poslije koncerta, uporno pokušava gurnut kurac u ruku, a ti baš ne bi. pa ti šapne na uho: ako ti smeta moj kurac, možeš mi samo draškat jajca. ili šef koji nikako da nauči da se ne bi trebao svaki put “očešat” o tebe na sastanku, u liftu… ali, znaš, ako ti smeta, prestani ulaziti u lift, izbjegavaj sastanke… ili tvoj muški prijatelj kojeg uporno jebe šef na poslu, a ionako je na minimalcu u podstanarskom stanu i osjeća se sve jadnije, slobodno mu reci: hajde, frende, ako te već jebe, bar zatvori oči. it goes both ways, you know. seksizam, bullying ili neki drugi izam koji bi tu sad bolje pasao a ne mogu se sjetiti, sve to dođe na isto, mišljenja sam.
“Ispričajte me idem prebit ženu pa na koncert raspravljat s ekipom o pičkama na stejđu.”
bwahaha!
“što se tiče napisanog, savjetovala bih da sljedeći put prije komentiranja prvo s razumijevanjem pročitaš tekst.”
nemoj tako. razumjeli smo svi tekst, zato takva reakcija.
Elephant in the room situacija; recenzirani bend više nego očito igra na eye candy kartu, a otkako je rokenrola žene seksualiziraju muške izvođače na stejdžu…od Beatlesa do One direction. I sad je problem jer se netko usudio komentirati uglazbljene Suicide girls van glazbenog konteksta…Što se desilo sa sex, drugs & rock n roll?
Nije stvar samo u recenziranom bendu. Evo mog osobnog primjera: ja sam u bendu koji nekad svira koncerte koji bivaju recenzirani. Od recenzija koje sam pročitala, u vrlo se rijetkima spominjao moj izgled. Smatram se feministkinjom, dolazim iz apsolutno “girl power” obitelji, i iako se užasno ljutim sama na sebe zbog toga, izostanak komentara o mom izgledu me ponekad razočara. Zašto? Jer ne pomislim da je to zbog toga što je bend tako dobar ili loš, nego zbog toga što ja nisam dovoljno privlačna. I što je najgore, mislim da je to i istina. Zato je izvadak iz Goginog teksta seksistički. Ne samo zbog Dum Dum Girls, zbog all the girls.
Sad više ne kontam, izvadak je seksistički zato što je u njemu komentiran izgled, po meni osrednjeg benda, a tebi smeta jer kad se tvoj izgled ne spomene u recenziji onda je to zato što misliš da nisi dovoljno privlačna? Mislim sad ne pokušavam podjebavat ili vrijeđat ili išta jer mi se ne da, ali objasni ovo još jednom molim te. A s druge strane, ja sam isto tako proveo tjedne i mjesece gledajući i svirajući koncerte pa nisam primjetio da se nekoj ženi deralo Skini se. Štoviše mislim da su se meni puno više puta derali da se skinem i podjebavali me zbog kila nego što su se nekoj ženi derali.
A sada zašto je tako malo žena u bendovima, to je totalno druga priča. Isto kao i činjenica da se iz ženskog kuta vrlo često seksualiziraju muškarci na sceni. Isto kao i činjenica da se vrlo često namjerno igra na tu kartu i u slučaju žena i u slučaju muškaraca na stejđu. I još jedna stvar, ajmo bit realni, bi li se toliko pisalo o npr Punčkama da je riječ o “muškom” bendu? Mislim da ne bi, ali svima je eto simpatično što tri cure sviraju gitare i bubanj. Sada ne ulazim u kvalitetu njihove glazbe, koja je meni osobno ok. Ne znam možda sam u krivu, ne razumijem se u feminističku teoriju, a ni ne vjerujem da sam neki seksist, a možda i jesam po nečijim kriterijima
Želim reći da su takvi komentari u recenzijama (pazi, pričam o recenzijama, ne o komentarima među frendovima – mislim da su to vrlo različite stvari) norma kad se radi o glazbenicama. Norma su do te mjere da se i ja, kojoj to smeta i koja ne želim da se o meni tako piše, kada se ne piše, zapitam što to sa mnom nije u redu. Mislim da nisam jedina i mislim da se radi o seksizmu koji je tako duboko ukorijenjen u našem društvu da se uvukao i u nesvjesno onih koji ga prepoznaju i kojima smeta. Ta podvojenost je moj seksizam; jednim dijelom sebe i ja očito smatram da vrijedim samo onoliko koliko sam fizički privlačna. I meni ti je to baš grozno i mislim da za to nisam odgovorna samo ja, nego i društvo u kojem živim, a tako i svaka osoba koja takve norme podržava svojim ponašanjem. Možda DDG svojim imidžem i pecaju na to, ali svatko bira hoće li se upecati.
Kad sam išla u treći osnovne, u mojoj školi je bilo normalno da dečki šlataju cure pod odmorom. Nijedna, ili bar većina nas nije u tome ni najmanje uživala, dapače, bilo je neugodno i bilo nas je strah, odmore bismo provodile pokušavajući to izbjeći. Logično bi bilo da cure koje nisu bile meta budu sretne što mogu bez brige prošetati hodnikom pod odmorom, ali nisu – one su mislile da su ružne i bezveze. Kajaznam, kaj nije to tužno?
Ante, pa upavo je u tome problem… da je 2014. medijima (ljudima koji stoje iza njih) fascinantno da žene znaju svirat instrumente. Umjesto da se gradi priča na osnovu kvalitete muzike, gradi se na nečem potpuno apsurdnom.
Matangi, osim ako nije riječ o bendu koji igra na kartu ljepote i privlačnosti da bi zamaskirao, po mom mišljenju, očite sviračke i autorske nedostatke. Kao u slučaju Dum Dum girls. Ne vidim se o St. Vincent piše kao zgodnj curici, kad je njena gitarska tehnika meni fascinantna i drugačija od većine drugih gitarista i gitaristica. Meni čak ne bi ni smetalo da se o muškarcima piše kao zgodnima ili ružnima, volio bi da netko napiše – Jared Leto je lep ko greh, al brate bend mu je govno iz kanalizacije.
meni je sam drago vidjet da konačno tekstovi na mufu dobivaju komentare! pa makar bili dosta tužni za čitat.
nažalost, najviše dobivamo trolerske komentare ili kritike naših karaktera i stilova pisanja. ove druge uglavnom dođu nakon što ne objavimo prve. zanimljivo je koliko muškaraca ima potrebu doći na feministički sajt kritizirati feminizam i onda disciplinirati feministkinje koje ignoriraju te kritike.
Ne budimo licemjeri. Ako je žena zgodna – zgodna je, i okej je to primijetiti. Problem je samo u tome da isti takav pasus osvrta na koncert neće dobiti neki muškarac – ne sjećam se da je netko počeo recenziju/osvrt opisom jebačkih bokova nicka cavea il kog već hoćete. Ovakav je tekst prilično nezamisliv:
“Muški bend nekako uvijek prati i pitanje koliko su njegovi članovi laki na oku – naravno, nismo baš toliko površni da bismo muziku koja nam se sviđa otpisali zato što je stvaraju dečki koji nam se ne sviđaju, ali uvijek je ljepše paketu dodati i plusove članstva koje bismo gledali i da ih ne želimo slušati.”
I dok takav tekst netko ne napiše i to postane općim mjestom, Pavlovljev je uvod seksistički (iako nije ciljano takav i iako autor očito i dalje ne shvaća u čemu je problem).
Imam potrebu pojasniti – nije problem kad netko komentira muzičareve jebačke bokove, što god bilo ispod njih, problem je to da se u recenzijama i osvrtima spominju samo ženski jebački bokovi. i to da nitko neće napisat “ružan je ko pas, ali muzika mu je svejedno dobra / nisu baš zgodni, ali svejedno smo otišli na koncert” – takva logika ne postoji trenutačnom sustavu i to je ono problematično. U tom smislu kritika ne ide Pavlova osobno, već recenzentsku NORMU koje je on samo primjer (dakle optužba za seksizam ne znači da Pavlov mlati žene, nego da je njegov tekst tipičan primjer seksističkog diskurza koji prelako prolazi ispod radara, pa ga eto ni sam autor nije svjestan). Da je autorica teksta izabrala nekog stranog, čitateljima nepoznatog recenzenta, možda bi ta poanta bila jasnija, ali kad autor već jest dostupan, još više dolazi do izražaja koliko ovaj tekst nije izdrkavanje nekog tko nema pametijeg posla, nego pogađa u sridu.
I za kraj poruka Pavlovu – ljepota pisanja i jest u tome da jednom kad tekst pošalješ u svijet, on više nije tvoje vlasništvo i podložan je raznoraznim interpretacijama, zato nemoj ovo shvaćati toliko osobno.
Boze dragi, di da pocnem. Da, okej, izvadak nije seksiticki nego objektivizira pomalo, ali dokle god se recenziraju i druge stvari osim izgleda to je sporedno. Kao da muski ne dobivaju isti tretman, tipicno zaludjeno licemjerje i plakanje oko sitnica. Da, okej, izvadak je infantilan i dobar kriticar se nikad nebi fokusirao na izgled dok komentira glazbu ali je reakcija stvarno pre napuhana i moram ovdje, kao zena, stati na Casperovu stranu.
A da ni ne spominjem ovu sta se zali kako su joj svi krivi jer se ona osjeca lose? Kakve to veze ima sa seksizmom boga ti? Kaj od muskih se ne trazi u medijima da budu isklesani Brad Pittovi i Beckhami i koje vec pizde sve ne? Jel se oni zale? Zeno moras uzet odgovornost sama za sebe i prestat sa tom pricom pacenice. Zar je to danas postao feminizam? Hrpa nesigurnih zenica koje za sve ovo sebe krive drustvo i nisu sposobne niti izgraditi sebe niti se pobrinuti za sebe?
Nisam ljepotica i radim u polju koje je 90% musko. Susrela sam se sa dosta ajmo rec “pravog seksizma”, ali nisam isla na internet i plakala o tome kako sam ja jadna i bespomocna pod slapom svih muzjaka. Radila sam vise, radila sam jace i radila sam ponosnije i na svom primjeru naucila te seksiste lekciju, i to ne da sam ih posrala, nego sam ih zaista navela da shvate da su u krivu. Sranje ne dovodi nigdje, seksiti postaju samo jos seksisticniji a so called feministkinje imaju samo jedan veliki pitty party.
Bilo musko ili zensko il nes izmedju il crno il bijelo il zuto. Uvijek ce nas kad tad u zivotu netko “diskriminirat”. Predrasude nisu vezane uz jedan spol, jednu rasu ili jednu dob.Kad ti netko kaze “deal with it” ne kaze ti da sutis i trpis, nego da se zaista pobrines za to umjesto da budes placipizda. Bilo musko, zensko, il nesto trece prvenstveno smo osobe koje imaju odgovornost same se nosit sa problemima i okolinom. Zasto kazem osobe? Zato jer se dogadja svakome. Pa ko nebi bio seksit prema vama koje samo placete kako ste slabe i opresirane? Dajte malo ponosa, malo dostojanstva. Imam malo brdjanski rijecnik ali ovo nije napad, vise kao savijet.
Respekt i autorici makar se ne slazem pretjerano sa njom nit feministickim stavovima ali dobro pise i makar se ne slazem sa njom, kaze ono sto misli.
Nažalost, čini se kako su u tom procesu dokazivanja i tebe seksisti naučili pokoju lekciju.
Onak totalno ne 😀 Nije rješenje u tome da se počne objektivizirati i muškarce, nego da se piše o muzici, FFS.
ne razumijem zasto. kraj seksizma ne vidim u odricanju od seksualizacije koje bi na kraju rezultiralo skrivanjem cijelog tijela islam style, nego upravo u prihvacanju seksualnosti oba spola.
za mene jednakost ne bi bila aseksualizirati black widdow u avengersima, za mene je jednakost upravo to sto u svakom drugom kadru kad ne vidimo njeno dupe, vidimo dupe od kapetana amerike u tankoj trenirci ili bicepse od hawkeyea koji ocigledno nikad nije cuo za rukave.
Zato što bi bilo ok da se u recenzijama bendova koji sviraju GLAZBU piše o GLAZBI, a ne o njihovim guzicama. Jer ne sviraju guzice nego GLAZBU. Jel ja zbilja ovo pišem?
Misliš da je ok da se u svakoj recenziji koncerta piše o seksualnoj privlačnosti muzičara? Ja sam u bendu s tri muškarca i mislim da to njima ne bi bilo ni najmanje ugodno.
dobro, ja bi da se seksualna privlacnost za oba spola prihvati kao normalna stvar, pogotovo kod izvodjaca na pozornici, al mozda sam ja cudan.
Nekoliko razmišljanja, za koja mislim da do sada nisu bila prisutna (barem ne eksplicitno) u tekstu ili komentarima.
IMO, biti ustrojen tako da u kontekstu neke djelatnosti (poput glazbe) zamjećivanje izgleda (čija zamjedba je nužno seksualno i spolno obojena) uopće smatraš nečim vrednijim od vrlo brze, prolazne i potpuno nebitne, gotovo automatske impresije (poput gomile stvari koje nam zbog trenutne percepcije raznih nebitnosti tijekom dana ujure, ali odmah zatim i izjure iz svijesti) je seksističko ponašanje koje se gotovo isključivo, ili barem znatno više primjenjuje na žene (onda kada se primjenjuje).
Drugo, autorica je rekla – “nema rangiranja seksizma”, sa čime se slažem. Implicitno, “mekano” negiranje osobe kakvo je prisutno u ovome o čemu govorim gore nije nimalo manje od primitivnog “skini se”. Radi se o istoj stvari, koja je manifestirana na dva različita načina. Feminizam bi se trebao boriti protiv onoga što se manifestira, a ne manifestacija. Zato rangiranje ne bi trebalo raditi.
Dečko koji je napisao tekst dio kojeg je ovdje citiran, a koji se javio u komentaru, uopće ne shvaća svoj implicitni, “skriveni” seksizam. I to je razumljivo, jer mi urastamo u svoju kulturu i mnogo toga učinjenog moramo raščiniti, ukoliko putujemo prema čovječnosti.
Nekoliko pitanja:
Dakle, za mene je seksistički komentirati jedno (izgled) u kontekstu nečeg sasvim drugog, sa čime ovo prvo nema veze s time da se taj obrazac mišljenja i prakse upražnjava većinom samo na ženama. Ali zanima me sljedeće – netko je spomenuo Beatlese, Jared Letoa, itd. – je li i u pristupu njima (koji je uzet sam za sebe isti ovom maloprije navedenom) prisutan seksizam? Ili je ženski seksizam realno drugačiji od muškog seksizma zbog sistemskog konteksta kojeg su i jedan i drugi dio? Jesu li Beatlesi sistemski percipirani kao manji vrijedni zato što je gomila žena vrištalo za njima? I načelno – može li žena postati umjetnica u očima sistemskog pogleda – i ako da, kako? Zašto je Diamanda Galas umjetnica? Je li ona uopće percipirana kao žena?
Još jedno pitanje koje mi se nametnulo u čitanju: netko od dečki je napisao u komentaru da se njemu često dobacuje “skini se” zbog kila. Implicirao je da to, kao i svaki drugi normalan mladić, ne shvaća seksističkim. Razumijem, ni ja to ne shvaćam seksističkim i ne bih to tako shvaćao ni da meni to netko kaže. Jednako tako, prozivanje Jared Letoa da je lep ko greh, a u kontekstu njegove muzike, također ne doživljavam seksističkim, unatoč onome što sam na početku ovog komentara napisao. Niti me to vrijeđa kao muškarca. Pitanje je – zašto? Nisam o tome puno razmišljao, ali čini mi se da zato što postoji neka podvojenost u pogledu na mušku ljepotu. Ljepotani su isto ili pičkice, ili baby face, i postoji “muževna muževnost”, postoji škemba i piva i dinarska obrijana glava i to je ok, jer zna se kak’ pravi dečki zgledaju, ne? I mislim da je to odlično, ta pravila igre za mušku ljepotu. Ali sa ženama je potpuno druga stvar.
Dobri komentari, psiću. A činjenica je da se upravo glazbeni diskurs tu posebice razlikuje jer, dok će svi u slobodno vrijeme komentirati koliko je McNulty seksi u Žici, ili Scarlett Johansson u X-menu, ne može se zamisliti da isto nađe svoje mjesto u članku o seriji/filmu/nečijoj karijeri, to jednostavno neće biti relevantno u znanstvenoj/novinarskoj/recenzentskoj domeni pisanja o tom mediju.
I to je tu ključno. U tekstovima i komentarima o glazbenicama prečesto se probijaju osvrti na vizualni aspekt, koji se čak u kritici vizualnih umjetnosti ne smatraju prihvatljivima. Jedno su komentari oko pozornice (iako nisu ni oni bezazleni, ali je činjenica da će i cure u jednakoj mjeri komentirati koji je član benda hot stuff, samo možda tiše i ne zahtijevati od njega da pokaže spolovilo na stejdžu), ali drugo je kad se smatra normalnim, čak bitnim, da se te komentare uvrsti u službeni osvrt.
Službeni znanstveno/novinarskij/recenzentski osvrt na potlista.com 🙂 OK – može imati i službeniji ton. Ali ljudi, u kojem ovo smjeru ide? 🙂
ali, dražene, ovo nije tekst o potlisti, kao što smo ustvrdili. tekst o dum dum girls korišten je kao eklatantan primjer seksizma s kojim se žene – bilo kao glazbenice, bilo kao samo slušateljice – susreću u glazbi. taj je tekst ovdje kritiziran zajedno s drugim jednako konkretnim primjerima, također iz hrvatskog konteksta.
dok sam pisala tekst, nije mi bilo na kraj pameti da ću morati uvjeravati neke ljude da se u tim primjerima radi o seksizmu. najiskrenije nisam očekivala ovakvu reakciju. tekst se obraćao drugim djevojkama i ženama koje se susreću sa seksizmom. to je bio tekst ZA te djevojke i žene. poziv nama da se više ne smijemo na šale koje nas zapravo smetaju i da ne prešućujemo trenutke seksizma. nadala sam se da će se dogoditi neki razgovor o tome kako navigirati raznim javnim i intimnim odnosima i pomiriti (ili posvađati) vlastite feminističke osjećaje sa željom da budemo prihvaćene, popularne, voljene. ali umjesto toga, razgovor je bio o povrijeđenim osjećajima goge pavlova. cijeli je razgovor bio o muškarcima koji ne znaju prepoznati seksizam, ali ga dolaze komentirati na ovaj sajt, koji se sigurno nisu potrudili iščitati i naučiti nešto jer ih to o čemu pišemo zapravo uopće ne zanima. i, naravno, o iracionalnim, agresivnim feminazijima, aka nama.
nadam se da ide u smjeru češćeg i svjesnijeg razmišljanja o svakodnevnom seksizmu.
Upravo zato sam i postavio to pitanje. Uglavnom se komentira Gogo i tekst sa sajta. Pa neki komentatori samo pametuju u smjeru gdje ‘sporni’ primjer stavljaju u kontekst koji nema veze sa stvarnošću. Doduše, tome je kumovalo i njegovo reagiranje odmah nakon teksta, ali s druge strane vjerujem da upiranje prstom zna biti neugodno pa mogu razumjeti i njega. Pa i ekipu kojoj je lakše komentirati nekoga sa naše male scene. Jedino ne znam da li bi bilo mjesta za alternativni slijed rasprave da je Gogo drugačije reagirao ili da se uopće nije javio (ponovo ja! – uvijek zaboravim da je Gogo nebitan 🙂 da mi je samo znati kako si mogla očekivati da se legenda neće javiti i osjećati se prozvanim? Mislim, ionako će se uvijek javiti Ante :D)
Možda je ovo bilo samo probijanje leda pa ćemo u nekom sljedećem izdanju svi biti malo pametniji.
Čuj, i ovo je bolje od tvog doprinosa koji je zasad obično trolanje. Napisao si da je rasprava bedasta, a da pritom nisi predložio po tebi pametniji smjer i još si posrao “neke komentatore”, a da pritom ne znamo na koga misliš.
Koji alternativni slijed rasprave predlažeš?
Oprosti, Draž, zašto bih drukčije reagirao na tekst u kojem me se potpuno pogrešno i promašeno etiketira?
A javio sam se kao čitatelj i prijatelj ovog sajta, da malo nabildamo čitanost.
Kada smo već kod čitanosti – kada će više taj odgovor u obliku novog reporta na pot listi? 🙂
jebote, pazi ovo, feces udario o ventilator.
nadala sam se ovakvom tekstu iz tvog pera nakon onoga sa dragašem, samo bi rekla hvala na njem, i hvala petri na komentarima.
Aw, kisić! :*
Bravo Lana, izvrsno!
čujem opet jednu od najpopularnijih i najslušanijih pisama u dalmaciji- bile starke. molim vas da kao portal reagirate. “90 posto žena nosi bile starke” koje nadalje nazivaju droljama i vrijeđaju retorikom “ista si ka mater, a mater ti je radila u đardina” đardin je park u splitu koji je poznat po tome što su se tamo skupljale prostitutke. komentari ispod spota na youtubeu su odvratni, jedan eksplicitno govori da te drolje triba natuć. ifizički mi nije dobro kad je čujem. virujem i mnogim drugim curama.
svaka chast. prvo za text (drugi koji chitam, a da c t autorica) a onda (cak i vishe) za ove odgovore na komentare, kidash. josh cu pocheti i pratiti sajt.